Kažu da ga netko
Samo tako ima,
Kažu da ga netko
Svome pajdi štima.
Kažu da se kupit
Isto tako može,
Kažu da se onda
Nule same množe.
Kažu da je sa njim
Uvijek pajdi lakše,
Kažu da se bez njeg´,
I s kravatom plaše.
Kažu da se njega
Svaka pošast boji,
Kažu da smo krdo
Mili ljudi moji.
Pa možda nam krdo
Imunitet išće,
Jer nas pošast strašna
Za vratove stišće…
Goran Jurković
20. rujna 2020. godine.-
Jutro iza kiše
Budi se
Svježinom,
Sa istoka zraka
Javlja se
Toplinom,
Kroz prozor se
Tiho, bojažljivo
Pruža,
Pozdravlja je jutrom
U vrtu sad
Ruža,
Iza sna duboka
Čim zore
Zarude,
Osjetila svima
Pomalo se
Bude,
Nema puno
Priče, nedostaju
Riječi,
Tu tišinu jutra
Samo nešto
Liječi,
Mirišljava, topla,
Emocija
Prava,
Izjutra već tu je,
S nama naša
Kava…
Goran Jurković
8. kolovoza 2020. godine.-
Zagledan kroz prozor,
U jesensko sutra,
Naviru mi misli,
Od samoga jutra.
U njima mi stoji,
Naša škola stara,
Što nestade tako,
Uslijed mržnje žara.
Još se sjećam poda,
Stepeništa, klupa,
Jutros školsko zvono.
Mjesto srca lupa.
Pred očima tako
Idu slike mile,
Što kroz život cijeli,
Najdraže su bile.
Prvašić sam u njoj
Sav radostan bio,
I ponosni osmaš
Kad sam suze krio.
Srušiše je Jude,
Jednog tužnog dana,
Njenoj djeci dušu,
Nagrdila rana.
A sjećanja naša,
Još i dalje stoje,
Pokraj škole stare,
Ničeg se ne boje…
Goran Jurković
Na današnji dan 20. rujna 1991. godine prestalo je moje djetinjstvo. Bio je to za nas mještane Kompolja tužan dan kojega ćemo se sjećati dok nas bude. Toga dana izgubili smo našu školu u kojoj su se obrazovale i stasale generacije učenika. Nestala je u trenutku bjesomučne mržnje. Nosila je ime našega poznatog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, također po svojim roditeljima porijeklom Kompoljčanina. Tog tužnog dana zrakoplovi bivše “JNA” raketirali su i zapalili su našu školu. I danas me obzme tuga, nemoć i beznađe, oči se napune suzama, a emocije i sjećanja naviru…
Nama na sjećanje, a odgovornima na sramotu…
Čuvajmo svoje uspomene i sjetimo ih se uvijek. Otmimo od zaborava našu Osnovnu školu „Silvija Strahimira Kranjčevića“ i naše prelijepe školske dane. Neka neki ljudi konačno shvate da metkom, granatom, raketom, dimom ili vatrom mogu ubiti čovjeka, srušiti značajne građevine ili nanijeti materijalnu štetu, ali NIKADA ne mogu i nisu ubili naša sjećanja. Uz našu novu školu, i danas, u mislima je vidim, baš svaki put, u sred našeg Kompolja, stoji u lipovu hladu, ČVRŠĆA I LJEPŠA NEGO IKAD…
Recitacije pjesama posvećenh Osnovnoj školi “Silvija Strahimira Kranjčevića” u Kompolju možete pratiti i u prigodnom videu pod naslovom U lipovom hladu na YouTube kanalu bloga.
Dok pomalo jure
Kroz sedmicu
Dani,
Sjećanja nam blijede,
Baš kao i
Lani,
K´o dosadne muhe
Što se ljeti
Roje,
Usitno se dani
Ovog ljeta
Broje,
Jesen je na pragu,
Priroda se
Smiješi,
Da se zrela ploda
Već pomalo
Riješi,
U tisuću boja
Da obuče
Ruho,
Pa prošeta krajem
Dok je hladno,
Suho,
I godine svake
Tako jesen
Dođe,
Baš kad vruće ljeto
Svojem kraju
Pođe…
Goran Jurković
26. kolovoza 2020. godine.-
Svake se jeseni ja u prošlost vratim,
U mislima svojim na te teške dane,
I u ovo vrijeme u sebi ja patim,
Još zarasle nisu moga puka rane.
Iz djetinjstva tada izašli smo bili,
Golobrada djeca sa puškom u ruci,
Nije bilo jasno za što smo to krivi,
Izloži nas Juda pogibeljnoj muci.
Al´ ustade puk nam u obranu svoga,
Nije bio svjestan kakvu snagu ima,
U hrabrosti svojoj i vjeri u Boga,
Ojačao duh svoj od vatre i dima.
I položi žrtvu na oltaru svetom,
Živote tih slavnih ratnika i ljudi,
Što dadoše sebe tad pred cijelim svijetom,
Zbog njih Lijepa naša slobodna se budi.
Jesen kraste kida danas u slobodi,
Zaborav pred vjetrom niz ulicu bježi,
Ljubav prema domu i danas nas vodi,
Od sjećanja bolnih koža nam se ježi.
Ne daj puče vrli da sjećanje blijedi,
Nego naprijed samo Lijepu našu vodi,
Puteve ti naših mučenika slijedi,
Što doniješe tebi život u slobodi.
Goran Jurković
20. rujna 2018. godine.-
Duž je polja krvlju toplom,
Ova zemlja zalijevana,
Na Krbavi našoj ravnoj,
Kroz stoljeća prošla, slavna,
Povijest naša svugdje bješe
Mučeništvom ispisana,
Putevi nas naši vazda
Sve pod križem negdje vode,
Slijedeć´ tako vapaj puka,
Sve kroz trnje, do slobode,
Još pamtimo pod tuđinom
Vrlo često puk nam bješe,
Negdje tamo, u jarcima,
U jamama kosti leže,
Nijeme suze tužnoj majci
Niz obraze zbog njih bježe,
Dok pričaju danas kosti,
Teške sudbe, tužne priče,
Dok se moli ovdje danas,
U tišini puk naš mili,
Nek´ ti vjetar spokoj nosi,
Duž Krbavskog polja ravna,
Snivaj mirno Mučeniče…
Goran Jurković
8. rujna 2020. godine.-
Ova pjesma posvećena je Hrvatskim mučenicima povodom Dana hrvatskih mučenika. Prigodni video sa domoljubnim pjesmama pod nazivom Nad Krbavskim poljem možete pogledati na YouTube kanalu.
Prvim mrakom
San me odmah
Uze,
Pomalo kroz
San mi krenu
Suze,
Plovim tako
Lijepom rijekom
Bistrom,
Ćutim suze
Svojom dušom
Čistom,
Uz obale tako
Pristajem na
Tren,
Trljam oči jer
Sam jako
Snen,
Gledam lica
Poznata u
Magli,
Da pozdrave
Jedva da su
Smogli,
Bože dragi,
To djetinjstvom
Plovim,
Otišli su,
Još ih uvijek
Volim,
Jutrom ranim
Dolazim u
Luku,
Oči trljam,
Blažim svoju
Muku,
Kuća stara
Davne priče
Priča,
U snovima
Sjećanja
Veliča…
Goran Jurković
12. kolovoza 2020. godine.-
Zatvori ta vrata sestrice, evo me propuh ubi, povika Čizmica Mara. Pune su mi ruke, ne mogu odmah. Daj se strpi malo, uff, uff, uspuhala se Coklja Tonka. Što si se tako uspuhala, kao kakav sipljiv dorat sestrice, zezala ju je dalje Mara, ne skidajući oči s televizora. Evo, evo, ja ću ti pomoći, pritrča Papučica Eva pridržavajući vrećice koje je Tonka upravo dovukla s place. Pa gdje si se ti tako natrpala. Što drljaš toliko kad ne možeš nositi, i dalje je Mara bockala. A ti sestro nabadaš k´o baba s tovara, svaka ti čast, a ne bi mi nikad pomogla. Ja eto bila na placi. Danas je srijeda, tko može odoliti ovako ukusnim domaćim smokvama i breskvama. Pa bolestan bi ih jeo. A što ti je u ovoj tamo vrećici, upita radoznalo Mara, upirući pogled u lijepo ispisanu vrećicu, načas podižući svoju cijenjenu stražnjicu sa trosjeda. E, to ne diraj. Danas sam se nakratko našla sa svojim frendicama i to sam dobila na poklon. Ni ja još nisam vidjela što je unutra. Uostalom zašto bi ti morala svagdje zabadati svoj nos. To sam dobila za rođendan. Pogledaj samo vrećicu. Originalna, ručni rad iz poklon galerije moje frendice. Sigurna sam da unutra ima još iznenađenja. Ali to ću ja na miru pregledati u svojoj sobi. Ma da, sigurno je unutra nekakva kreativna državna tajna, uff, frknu Mara povrijeđeno. Te tvoje frendice ni poklon ne mogu složiti kako Bog zapovijeda, da ga svi lijepo vide, nego sve nešto neobično majke ti mile. Ja ću izluditi s vama. Ma baš me briga za tebe, njih i tvoje poklone. Evo mi skoro završi serija, a nisam vidjela hoće li Murat Esmu zaprositi, sve zbog tebe i tvojih poklončića, uvrijeđeno promrsi Mara i nastavi buljiti u televizor, dok je Papučica Eva spremala voće u hladnjak. Coklja Tonka umorna ode u svoju sobu. Pruži se na krevet i otvori svoju vrećicu prepunu poklončića. A unutra čestitka, rukom pisana, prepuna toplih riječi, kakve samo prave frendice mogu napisati. Jedna knjižica iz omiljenog book kafea, šalica sa posvetom i prava pravcata torba u obliku ličke kape. Otvori torbu, a ona… prepuna ukusnih glagoljačića u originalnom pakiranju. E ovo je Tonku dotuklo, pa je pustila i pokoju suzicu. Bože moj dragi, pa kako su znale da sam smazala sve glagoljačiće, pomisli. Lude su k´o šibe. Ne bi me iznenadilo ni da stavljaju neke tajne sastojke u te keksiće. Majke ti mile, kad god ih pojedem, u tren zaspem kao top, a onda me spopadnu neki čudni snovi i…, ode ja, tko zna, možda se jednom probudim i na Marsu, kako je počelo. Ništa me ne bi čudilo, ma baš me i briga, pomisli Tonka u sebi. Eeeviiiceee, poviče. Evica se u tren stvori na vratima. Reci sestrice. Opet niste ništa kuhale, upita Tonka. Ovaaj, znaš… Ne moraš mi ništa više pričati, reče Tonka razočarano. Točno sam znala! Neka krepam! Hvala vam sestrice. Zatvori mi ta vrata da se odmorim, reče i baci se na krevet. Pogled joj pade na torbicu prepunu glagoljačića. Odmah izabra sebi po jedan Barbarin medenjak, jedan Jelenin čajni i jedan Dorotejin keksić sa kokosom i orasima. Čim je prvi zagrizla, na trenutak zatvori oči i duboko udahnu. Mmmmmm, ovo je božanstveno, mljac, mljac, mljackala je Tonka zadovoljno se meškoljeći na krevetu. Zagrize i drugi…, i treći… Aaaahhhh, baš mi se nešto evo prispavalo, pomisli dok je polagano tonula u okrijepljujući san… ili možda opet… putovanje… zzzzzz, zzzzzz
U tren se Coklja Tonka opet našla na mjestu koje joj je već bilo poznato. Bila je na obali bistre rijeke, uz obnovljeni frankopanski kaštel na vodi uz koji su se kinđurile novoizgrađene sojenice i kuće na drugoj obali. Bilo je sunčano jutro i odbljesak sunca se lomio na namreškanoj površini rijeke koju su ujednačenim ritmom sjekli teško naoružani vojnici kneza Žigmunda Frankopana koji su se vozili u plavima ispred i iza njega. Gospodar Žigmund se vozio na plavi sa svojim vjernim pratiocem Nikolom. Uskoro su pristali uz drugu obalu i Nikola glasno zazvižda dva puta. Uskoro su ispred njih na obalu izašla četvorica konjanika koji su vodili za uzde nekoliko konja, a za njima je jahao još jedan koji je posebno za uzde vodio osedlanog konja za kneza Žigmunda. Vranac je veselo poskakivao i zanjišti kad je ugledao svoga gospodara. Gdje si ti meni maleni, veselo će Žigmund i potapša ga po vratu i načas ga zagrli kao pravog prijatelja. Onda mu izvadi grumenčić šećera koji je začas nestade sa njegova dlana. Uz pomoć Nikole knez se nekako tromo pope na konja dok ga je on zabrinuto gledao. Bio mu je nešto čudan danas, ali ništa nije komentirao. Najprije ćemo kod našeg dragog biskupa Blaža Nikolića na doručak, moram mu prenijeti novosti, reče veselo. A onda, upita Nikola. Onda idemo obići Prozor. Tamo ćemo pokupiti majstore koji nas čekaju sa građom i kolima pa idemo najprije u Šumećicu, a onda u Švicu. Moramo što prije popraviti mlinicu koju sam darovao biskupu u Šumećici, a u Švici imamo na jednoj nešto sitno za popraviti, a drugu skroz presložiti i učvrstiti sa novom građom jer samo što joj se krov nije srušio. Izgledate mi nešto umorno kneže, oprezno će Nikola dok je jahao uz knežev bok prema katedrali Svetog Nikole. Mogao sam ja to i sam obići i organizirati radove gospodaru. E moj dobri Nikola, ne ide to tako. Pravi gospodar mora pokazati da mu je stalo. Narod se brzo uzjoguni i još kad vidi da gospodara nije briga, sve pomalo odlazi k vragu. Tako ti je to. Hvaljen Isus i Marija, pozdravi knez biskupa Blaža koji ih je dočekao ispred obnovljenog samostana. Na vijeke hvaljen kneže, veselo mu odgovori biskup. Nemojte duljiti, doručak će nam se ohladiti, reče. Višegodišnji trud, ulaganje, odricanje i lobiranje kod kralja Matijasa Korvina i Pape Pia II je urodilo plodom pa je Papa nedavno bulom proglasio Otočku biskupiju. Tako je grad na vodi, Otočac pomalo već postao značajno središte i doslovno je cvjetao pod Žigmundovom upravom. Ušli su i sjeli za bogato postavljenu trpezu. Miris pečene slanine i pršuta, te svježe pečenog kruha dražio im je nosnice. Osim toga na stolu je još bila obilna količina sušena mesa, slanine, hladne pečenke i oguljenog luka. Nakon kratke molitve su svi pristupili jelu. Sve su nakon doručka dobro zalili sa nekoliko bukara crnog domaćeg vina. Knez Žigmund otpi poveći gutljaj vina i cmoknu. E, ovo je pravo vino. Svaka Vam čast oče biskupe. Moj kneže, pravljeno i doneseno po mojoj naružbi. Stiglo je prošli tjedan, ravno iz Dubrovačke Republike. Braća su mi poslala vina i suhih smokava po jednom trgovcu koji je putovao našem dobrom kralju Matijašu. Koliko ga imate, upita ga knez veselo. Dovoljno i za narodno veselje napraviti, pohvali se biskup. Odlično, onda moramo nešto osobno dogovoriti reče knez. Na te riječi, vjerni Nikola se ustade i dade znak ostalima da ih ostave same. Nešto planiraš slaviti kneže moj, tiho ga upita biskup kad su svi izašli. Ako dragi Bog da i zdravlje me posluži. Zato sam i došao k Vama. Da Vam kažem da je mojoj Barbari vrijeme za udaju. Nedavno sam razgovarao sa vrlo ozbiljnim proscem Vukom Brankovićem, reče Žigmund. O, nije loše, nije loše. Čuo sam za njega. I kralj ga jako cijeni. Već se pomalo proslavio u borbama s Turcima. A kad oženi Barbaru, naš kralj će ga trebati još više. Moćan je, hrabar i imućan. Dobro ti razmišljaš kneže moj. Mislim da će i kralj Matijaš biti zadovoljan kad čuje novosti, a onda mi imamo razloga da još malo popijemo, reče biskup i natoči im još vina. Mislim da će mi biti dosta vina. U posljednje vrijeme baš i nisam nešto dobrog zdravlja moj biskupe. Uskoro će Vuk doći i službeno u prošnju s darovima mojoj mezimici. Razgovarali smo da bi svadba trebala biti slijedećeg ljeta. Ali… Ti kao da nešto slutiš, upita ga biskup tiho. Eeehh, moj biskupe. Iskreno, slutim da mi je vrijeme do slijedećeg ljeta izgleda nedostižno, uzdahnu knez Žigmund. Pomalo se i bojim za moju Jelenu i naše cure. Iako sam ja dobar gospodar i dosta sam zadužio svoju rodbinu i ljude, znate kako to ide moj biskupe. Kad nema muške glave… Da… da, na sirotinju onda svi krenu. Tako je oduvijek bilo moj kneže, tu si potpuno u pravu. Onda…, ako se meni što desi, nastavi Žigmund. Došao sam Vas moliti da se pobrinete… da se moja riječ održi, da Barbara ode za Vuka, kako sam im oboma obećao, pošto je ona to prihvatila. Nikola će Vam sad donijeti vrećicu zlatnika da se to odradi kako spada i kako dragi Bog zapovijeda. Ostatak je naravno moj dar za biskupiju. I još nešto, moj biskupe. Volio bih da ih Vi vjenčate, baš ovdje, u našoj katedrali Svetog Nikole. S Božjom pomoći, bit će mi čast i zadovoljstvo moj kneže i dobrotvoru, ali ipak mislim da ćeš ti tu još moći… Nemojmo se raspravljati o tome oče biskupe. Imam još jednu molbu. Reci kneže moj, sa zadovoljstvom ću je ispuniti. Možete li me ispovjediti, upita Žigmund. Biskup Blaž zastade i na trenutak mu se srce stegnu. Jako je cijenio kneza Žigmunda jer je bio veliki dobrotvor i dobar čovjek, ali je također nakon ove molbe slutio da mu je kraj jako blizu i biskup u to više nije nimalo sumnjao. Nakon ispovijedi u katedrali, knez polako uzjaše, a onda malo pričeka dok je Nikola odnio biskupu vrećicu sa zlatnicima. Dok su pomalo jahali prema Prozoru biskup ih je dugo gledao sve dok mu nisu izmakli pogledu. Bog te blagoslovio kneže moj, reče biskup u sebi sa tugom u srcu jer je imao neki doista loš predosjećaj.
Neko vrijeme su šutke jahali. Nešto mi nisi dobro kneže, napokon upita oprezno Nikola. Žigmund ga pogleda. Dobri moj Nikola, tebi ništa ne može promaći. Iskreno, ne znam koliko mi je još ostalo. Nešto me gadno probada u prsima i osjećam da je kraj blizu. Išao sam sa biskupom dogovoriti Barbarinu udaju za Vuka Brankovića i išao sam se ispovjediti, za svaki slučaj. Jer ako se meni nešto dogodi… Ne zovi vraga gospodaru. Još ćemo mi zajedno dosta jahati. Hoćemo li se vratiti u kaštel kneže, upita zabrinuto Nikola. Ne, nemoj Nikola, bolje mi je kad sam na zraku, ovo mi baš godi. Nego budi pri ruci gospodarici ako se meni što dogodi. Gdje će ona sirota. Dobro kneže moj, dobro, samo…, započe Nikola i podbode konja u kas, kako njegov knez ne bi vidio da su mu se oči napunile suzama, a vilice stisle na njegovom grubom licu išibanom vjetrom i brojnim bitkama u kojima je sudjelovao. U Prozoru se nisu dugo zadržali. Tamo su ih već čekali stolari i majstori sa natovarenom građom na kolima i upregnutim konjima, pa su se polako uputili prema Šumećici. Jedna su kola sa građom i majstorima ostala popravljati biskupovu mlinicu u Šumećici, a oni su oko 3 sata popodne izbili u Švicu lagano jašući uz samo jedan kratki predah, kad su uz Gacku malo zastali da se okrijepe vodom u hladovini. Čim su stigli okupilo se nekoliko seljana, a mlinar Petar ih veselo pozdravi sa svojim ukućanima. Evo nama našega dobrog kneza Žigmunda. Dobro nam došli. Već sam se bojao da ću šupljeg krova dočekati zimu, ali sam se molio za Vaše zdravlje dobri kneže, jer nas nikada niste iznevjerili, pa tako ni sad. Sami jednostavo ne stignemo od posla. Ova je godina bila rodna i meljemo ponekad i cijelu noć da narod ne čeka. Prihod je doista izdašan, to ste vidjeli. Svaka čast Petre, ne sjećam se kad je toliko prihoda bilo u brašnu i novcu, reče mu Žigmund sjedajući za veliki stol koji se nalazio ispod velike lipe u hladovini. Tu su imali najviše posla i teška kola sa natovarenom građom trebalo je što prije istovariti. Zadnja kola su otišla nizvodno do susjedne mlinice na kojoj je trebalo samo nešto popraviti. Težaci i stolari su započeli istovarati građu sa kola. Mladi pomoćnik stolara Iviša se nezgodno okliznu i teška ga greda poklopi, te prikliješti uz veliki kotač na kolima. Mladić vrisnu, a knez Žigmund se prvi snašao i brzo priskoči da pomogne nesretnom mladiću. Brzo Nikola, brzo, viknu, te zgrabi svom snagom tešku gredu i snažno je povuče. Priskoči i Nikola i u trenu maknuše gredu koja je očito slomila nogu nesretnom Iviši. U jednom trenutku, dok su nosili tešku gredu, knez Žigmund zakrklja, pocrveni jako u licu, pusti gredu i uhvati se za grudi. Potom pade na koljena. Nikola mu hitro priskoči. Kneže! Kneže! Gospodaru! Dajte vode! Brzo! Polegoše ga na travu, netko donese bukaru vode, a Nikola ga stade kvasiti po poplavljelom licu držeći mu glavu na svojim koljenima. Knez Žigmund Frankopan još nekoliko puta hropćući udahnu, pogleda tužno svojeg vjernog Nikolu i zadnjom snagom mu jako stisnu ruku. Onda zauvijek zaklopi oči i krenu na svoje putovanje… u vječnost… Zaspao je! Samo je zaspao…, netko povika…
Zaspao je… Samo je zaspao, poviče Tonka iza svega glasa. Tonkaa, Toooonkaaaa! Tonka začu nečji glas i naglo se trže iz duboka sna prepunog snova. Ugleda najprija Čizmicu Maru na vratima, a onda i Papučicu Evu koja je sjedila na krevetu i čvrsto je držala. Što je… Kog vraga… Što se dešava? Ma zaspala si sestrice i jako vikala u snu, reče joj brižno Papučica Eva. Ajde se malo smiri pa ćemo večerati. Evo sam ispekla police od krumpira kojeg si ti uzgojila u našoj bašči, ponosno će Eva. Ali ja nisam gladna…, započe Tonka i pogleda u prazne omote Barbarinih, Jeleninih i Dorotejinih glagoljačića pored jastuka. Ovi keksići stvarno… Što si tako ružno sanjala, upita je Eva. Da sanjala… Jedva čekam da ti ispričam. Ovo stvarno više nije normalno…
Goran Jurković
6. rujna 2020. godine.-
Jedne tople ljetne noći,
Gost nam čudan htjede doći,
Kroz prozor se on ušulja,
Roleta mu baš ne valja,
Pa se čudi naš gost mali,
Kod nas pažnje mu ne fali,
Krene lijevo, krene desno,
U sobi joj već je tijesno,
Večeras joj lova nema,
Noć je pala, već je snena,
Bogomoljka žrtvu traži,
Dok joj svijetlo oči draži,
Posjeta joj prišla kraju,
Predasmo je noćnom raju,
Lovi sad li ili spava,
Bogomoljka, gošća prava.
Goran Jurković
14. kolovoza 2020. godine.-
Kud se ti to skitaš u ovo doba? Pa već je davno pao mrak, sestrice moja. Izgledaš kao da te furgon pregazio, nije prestajala nabrajati Čizmica Mara. Čak je na trenutak prestala pratiti novu seriju u kojoj je uživala. Ajoooj, sve me boli, leđa me otkidaju, jadikovala je Coklja Tonka. Jedva čekam da sperem ovu prašinu sa sebe. Ali neka, nije mi žao. Evo smo sve uspjeli pobrati. Tko bi rekao da je ove godine krumpir tako rodio. Bože mili, kao da mu je ova nesretna Korona još i pogodovala. Ajde ne drobi, da tko ne bi još čuo. Korona i krumpir? Pa kakve to ima veze. A i nemaš mi se što žaliti. Lijepo sam ti rekla Tonka, ostavi se ti bašče! Neee, ona mora biti u trendu! Sade je kreativke, mora i ona. Da ti kažu da kupiš noja, ti bi ga kupila. Uf! Idete mi već dobrano na živce, znaš! Koliko jadikuješ ne mogu ni serije na miru pogledati. Da znaš kako je dobra ova nova. Hoćeš da ti ispričam o čemu se radi? Nemoj Maro gnjaviti Tonku sa tim svojim serijama. Već si dodijala i vragu i Bogu. Vidiš da je umorna, branila ju je Papučica Eva. Joj, gladna sam, jeste li što kuhale danas, upita ih Coklja Tonka. Žao mi je sestrice, ali nismo. Ja sam imala posla u gradu, a kad sam se vratila već je bilo kasno, a Mara… Ja ove svoje serije ne bi prekinula ni da me puškom tjeraju. Radi vam se o…, započe Mara. Ne želim to slušati, reče Tonka. A Bože mili jesam se usrećila. S vas dvije ja ću zbilja krepati od gladi. A volite pojesti kad ja skuham. I krumpir volite, i salatu, i ciklu, i kapulu… Neka, neka, neću ja vama ništa iz bašče donijeti, pa budite željne. Bolje bi mi bilo da sam cijelo ljeto provela na plaži, a ja budala sadim, okopavam i na kraju…
Coklja Tonka je bila jako razočarana. Na brzinu se malo poprala, ugrijala si mlijeko i udobno se zavalila na trosjedu. Bila je umorna i razmišljala je što na brzinu pojesti, pa se nečega dosjetila. Pa ja imam još glagoljačića u torbi, pomisli. Lice joj se ozarilo kad ih je na brzinu pronašla.
Odmah se sjetila svojih frendica koje su joj natrpale punu torbu ovih ukusnih keksića. Malo je bolje pogledala, ostali su joj još samo Barbarini medenjaci. Odmah se sjetila zanimljivog štiva koje je nedavno čitala, a koje ju je podsjetilo na bogatu prošlost Frankopana i Gacke doline. Dok je tako pijuckala toplo mlijeko, zagrizla je kolačić i… Bože dragi, ovo je praznik za nepce, pomisli oduševljena okusom. Odjednom se više nije čak ni osjećala toliko umornom. Bila je nekako ispunjena i zadovoljna. Svaka minuta truda u bašči joj se isplatila. U sebi se još jednom zahvali svojim frendicama što su je nagovorile da se uhvati motike. To zadovoljstvo kad ubireš plodove svojeg rada… To se ne može s ničim usporediti.
A stvarno sam ih zahvalna što su mi i torbu natrpale ovim odličnim keksićima. Mmmm, baš su dobri… Još ću samo jedan…, pomisli dok je pomalo opet tonula u san… Ili je to… bilo…, možda…, putovanje…
Dooong, dooong, dooong, čulo se crkveno zvono… Opet se Tonka našla…, na istom mjestu…, pogleda okolna brda…, nema sumnje u Gackoj je dolini, ali opet u neka davna vremena. Ugleda i neka njoj poznata lica… Obnovljeni Frankopanski kaštel ujutro je već oživio, a zvono sa obnovljene crkve Svetog Nikole budilo je one još usnule kojima se bilo teško rastati se sa toplom posteljom. Prve plavi su se već otisnule od obale, a pospana lica su izranjala iz jutarnje magle.
I gospodaru, jeste li zadovoljni, upita brižno Janko, dok su na obali silazili s plavi. Obojica su bili malo mamurni od protekle noći. Vuk Grgurević Branković je cijelu noć uz vino pregovarao sa gospodarem kaštela knezom Žigmundom Frankopanom, dok je Janko vrijeme kratio u blizini, kod kneževa prijatelja Nikole koji je budno pazio na cijelu obitelj i budio uspavane stražare tijekom ove duge noći. Da zadovoljan, kako ne bi bio zadovoljan… Sa knezom nije uopće bilo problema. Vidim da je i on zadovoljan. Ali…, započe zamišljeno. Ali što, upita ga Janko. Sve će biti dobro ako me ona živa vatra prihvati. Jesi li je vidio? Vatrena, prkosna, odlučna. Nema što, Barbara je prava Frankopanka! Ako Bog da i sreća junačka sve će biti dobro. Ništa se ti ne brini. Vidio sam ja i da ona tebe mjeri moj junače. I veće si ti bitke dobivao, a kamoli nećeš ovu. Nego, pričaj mi junače, kad se opet ovdje vraćamo po mladenku, veselo će Janko, dok su im se glasovi pomalo gubili u jutarnjoj magli.
Nisu mogli znati da su njihov odlazak budno pratile zamišljene djevojačke oči. Barbara je loše spavala. Stalno se budila i razmišljala o svojoj sudbini. Znala je zašto je Vuk posjetio njihov Kaštel. Za vrijeme večere bio je pristojan i kradom je nekoliko puta vidjela, a i osjetila pogled njegovih zelenih očiju koji ju je pržio kao žeravica. Njezin otac knez Žigmund ništa za večerom nije spominjao. Gospodarica Jelena se brinula da gostu ništa ne nedostaje budnim okom nadzirući svoju vjernu poslugu. Razgovaralo se uglavnom o starim bitkama i o svemu što je snašlo ove napaćene krajeve, gdje je život bio surov i opasan.
Poslije večere svi su se povukli u svoje odaje, a knez Žigmund i Vuk Branković ostadoše tako cijelu noć u ozbiljnim divanima.
Uuuufff, što me boli glava, začu se jutrom glasan povik iz Žigmundovih odaja. Da nije naših novih zvona i vrijednih svećenika, danas bih sigurno prespavao ljube moja, a toliko toga moram obaviti, reče Žigmund. Jelena mu je stavljala već drugi oblog hladne vode koju je ranim jutrom vrijedna Manda već donijela iz bistre Gacke koja je okruživala njihov obnovljeni kaštel. Moram okupiti ljude s konjima i otići do nekoliko Švičkih mlinica prevesti kamen i građu jer ih nekoliko treba popraviti, a dvije i potpuno obnoviti. Obećao sam, a riječ ne valja pogaziti, reče. Dobro, polako, junače moj, stići ćeš. Stalno negdje žuriš. Nisi se baš trebao baš tako opiti. Znam ja da ti je teško, da te glava boli, ali što je to za mog junaka i ratnika, pomalo ga je dražila Jelena. On je naglo povuče za košulju sebi na grudi i poljubi, a ona vrisnu. Juuu, vraže jedan! Pa svi su već budni, a i tebe glava boji junače, doda malo tiše i vješto mu se izmače s kreveta. Sa stola mu donese svježi lipovi čaj koji se još pušio od vreline. I što si odlučio? Jesi li se što dogovorio sa Vukom, upita ga pomalo zabrinuto. Za svoju je Barbaru htjela najboljeg i nije joj nimalo bilo svejedno. U sebi je znala za Žigmund neće nagliti jer je Barbara bila njegova mezimica. Ponekad joj je bilo žao što mu nije podarila muškog nasljednika, ali on joj to nije niti jednom spočitnuo. Znala je ona jako dobro da obožava obje svoje kćeri i to ju je tješilo. Već se pomalo bojala za njegovo zdravlje. Nakon svih tih bitaka i brige za njihove posjede koje mu je njegov otac Nikola povjerio, pomalo je već počeo posustajati. Jako je puno radio i brinuo se najbolje što je mogao o svojim posjedima. Jelena je doista bila na njega jako ponosna. Uspio je u nekoliko godina potpuno obnoviti kaštel na vodi, stalno je brinuo o brojnim mlinicama na Gackoj koje su bile značajan izvor prihoda i značile opstanak na ovim prostorima. Malo pomalo je od njihova kaštela napravio pravo središte. Čak je uspio obnoviti i crkvu Svetog Nikole i samostan, a sam Papa mu je trud nagradio osnivanjem Otočke biskupije na čemu su mu svi bili zahvalni. Svako jutro, ranom zorom zvona kao da su odavala počast svom dobrotvoru. E da mi je još dobro udati Barbaru, sreći ne bi bilo kraja. Doroteja je još bila mala i njezino će vrijeme tek doći i o tome ćemo se brinuti kasnije. Valjda će moj Žigmund sve to doživjeti, mislila je u sebi Jelena.
Nešto sam dogovorio, ali ne valja žuriti. Ona to mora htjeti i željeti. To je bio moj jedini uvjet. Vuk je plemenita roda, hrabar je, imućan, veliki junak i Barbara će biti dobro zbrinuta, a i cijeloj obitelji će taj brak koristiti, reče Žigmund. Rekao sam mu da mora biti strpljiv. Da. Ova naša ždrebica je pomalo prkosna i divlja. Doista će mu trebati strpljenja, a i hrabrosti, nasmija se Jelena. Dozvolio sam mu da upet dođe za mjesec dana s darovima. Ako ga prihvati… Koga da to prihvatim, začu se glas. Barbara je bila sva crvena u licu stajala na vratima. Sjedni djevojko, brižno će Žigmund. Moram s tobom ozbiljno porazgovarati, reče. Barbara sjedne na krevet uz oca. Srce joj je ubrzano lupalo. U cik zore s prozora svoje sobe je sa čežnjom gledala u široka leđa Vuka Brankovića, dok je zajedno sa svojim pratiocem Jankom napuštao njihov kaštel. Znala je jako dobro zašto je došao i o čemu je cijelu noć razgovarao sa njenim ocem Žigmundom. Znala je i da bi to mogao biti dobar znak jer dosad niti jedan prosac nije ostao cijelu noć razgovarati sa njezinim ocem pošto bi ih on vrlo brzo otpravljao. Znaš da je Vuk Branković ovdje bio ozbiljnim poslom, započe oprezno Žigmund. On je veliki junak i prava prilika. Došao je zatražiti tvoju ruku, nastavi Žigmund i odlučno prevali preko usta ono što mu je bilo na duši. Ooohhhh, i…, što si odlučio oče, upitno će Barbara. Pa to ovisi o tebi, reče brižno Žigmund dok su on i Jelena pažljivo pratili reakciju njihove kćeri. Paa, ovaaj, pa…, nije da nije zgodan, vragolasto započe Barbara. I…, ovaj, čula sam da je poznati junak…, da ga zovu Zmaj Ognjeni…, i…, zamuckivala je Barbara, dok joj je lice gorjelo baš kao nekakav užareni oganj. Pa ti goriš, dijete moje, tobože zabrinuto će Jelena kroz smiješak pa pogleda zadovoljno u Žigmunda. Oboje su bili sretni da njihova mezimica očigledno prihvaća ovaj teški izbor.
Opet će doći za mjesec dana. Ako ti pristaješ…, započe Žigmund. Pristajem! Pristajem oče moj i kneže, vrisnu Barbara sretno dok ga je grlila i cjelivala po licu. Jelena ih oboje zagrli dok su joj suze lijevale niz lice. Radosnice su se miješale s tugom iako je znala da je i taj dan morao doći i da će njezina mila djevojčica morati poći svojim putem kroz život i zauvijek napustiti njihovo ognjište. Joooj uguši me, moje srce ovo neće izdržati, kroz smijeh je stenjao Žigmund. Ako sve bude kako treba, imate naš blagoslov, a vjenčanje će biti do slijedećeg ljeta, kad za to bude najpovoljnije vrijeme. To ćemo se naknadno dogovoriti. Vjerujem da će i naš biskup Blaž biti zadovoljan, reče Žigmund. Samo da bude zdravlja i mira, pomisli u sebi, dok je gledao Barbaru kako sva sija od sreće. U posljednje vrijeme obuzeo ga je baš neki čudan umor, kao da je slutio da…
Dooong, dooong, dooong, dooong, crkveno zvono je probudi Coklju Tonku iz okrepljujućeg sna u koji je bila utonula. Je li moguće da je tako dobro spavala? Čim je otvorila oči na jastuku je ugledala nekoliko Barbarinih glagoljačića. Papučica Eva sjedne do nje na trosjed. Dobro jutro sestrice, jesi li dobro, upita zabrinuto Tonku. Nekako si mi čudna. Zaspala si tu na trosjedu kao i obično kad god grickaš te svoje keksiće. Ma, aaahhhh, zijevnu Tonka. Dobro sam, samo sam nešto opet sanjala, reče Tonka. Super sestrice, to mi moraš ispričati, oduševljeno će Eva. Ili putovala… Ma nije valjda da sam opet…, pomisli Tonka u sebi, načas gledajući opet u glagoljačiće na svom jastuku…
Goran Jurković
2. rujna 2020. godine.-
