ZNAM…


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

Znam…
Da tu si i
Šunjaš se
Polako,
Znam…
Jer odaje te
Tvoje ruho
Milo,
Znam…
Da voliš sve
Veseliti nas
Tako,
Znam…
Da svima ružno
Bez tebe bi
Bilo,
Znam…
Da plodovi tvoji
Hrane našu
Dušu,
Znam…
Da bojama tvojim
Veseli se
Svatko,
Znam…
Da hladniji vjetri
Već dolinom
Pušu,
Znam…
Jeseni mila,
Da volim te
Jako…

Goran Jurković
24. rujna 2021. godine.-

 

MORA LI…


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

Mora li…
Uvijek biti baš
Teško,
Ima li od nas
Važnije
Nešto,
Mora li…
Tuga sa suzom
Poteći,
Kad sreću i ljubav
Možeš
Izreći,
Mora li…
Zebnje ikada
Biti,
Kad lijepe snove
Možemo
Sniti,
Mora li…
Djetinjstvo ikom’ ružno
Biti,
Kad mir može
Sve ratove
Skriti,
Mora li…
Mržnja cvjetati
Svijetom,
Kad ljubav može
Vladati
Cvijetom…

Goran Jurković
2. rujna 2021. godine.-

 

DOK SJEĆANJA SIPE…


U žamoru jutra,
Tihi šapat
Čujem,
U sjećanja moja
Opet mi je
Došla,
Sa jeseni svakom,
O njoj često
Snujem,
I bol mi se vrati,
Nikad nije
Prošla,
Opet mi je zvono
Probudilo
Misli,
Na školu i naše,
Učeničke
Klupe,
Svi ti lijepi dani,
U duši se
Stisli,
Bolno poput malja,
U dušu me
Lupe,
Zašto nam je uze,
Ti, krvniče,
Judo,
Mržnjom njoj si samo,
Porušio
Zida,
Ali ona źivi,
Kao Božje
Čudo,
I živjet će vječno,
Poput tvojeg
Stida,
I dok jutros tako,
Sjećanja baš
Sipe,
Na jesenske dane,
I početak
Škole,
I dalje je vidim,
U krošnjama
Lipe,
Sjećanje ne blijede,
Još jednako
Bole…

Goran Jurković


Dana 20. rujna 1991. godine izgubili smo našu školu u kojoj su se obrazovale i stasale generacije učenika. Nestala je u trenutku bjesomučne mržnje. Nosila je ime našega poznatog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, po svojim roditeljima porijeklom Kompoljčanina. Tog tužnog dana zrakoplovi bivše “JNA” raketirali su je i zapalili. Iako je od toga prošlo punih 30 godina i danas osjećam neizmjernu tugu, nemoć i beznađe, oči se napune suzama, a emocije i sjećanja samo naviru…

Nama na sjećanje, a odgovornima na sramotu…

ZAGLEDANI U NEBO…


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

Zaigrale kapi,
Na vrelome
Limu,
Sjetile nas opet,
Da imamo
Klimu,
Sijevnule su munje,
Kroz tišinu
Noći,
Gledamo u nebo,
Što li će još
Doći,
Dočekana željno,
Ova je
Divota,
Ispaćenoj zemlji,
Donijela
Života,
Ulijeva nam nadu,
Ta svježina
Jutra,
Dok plućima punim,
Dišemo za
Sutra,
Voda život znači,
Treba biti
Jasno,
Zar grmjeti treba,
Ili već je
Kasno…

Goran Jurković
17. srpnja 2021. godine.-

POVIJEST NAS UČI…


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

U zemlji našoj
Ponosa,
Nade,
Časti je bilo
Puk moj to
Znade,
Hrabrih srca
Isto je
Bilo,
Za dom svoj
Krvcu se
Lilo,
Kroz povijest našu,
Turobnu,
Tešku,
Puk je ponekad
Radio
Grešku,
Bezgrješnih nema,
Starci će
Reći,
Slobodu nije
Baš lako
Steći,
I opet će negdje
Časti se
Naći,
Hrabro se srce
Ne nada
Plaći,
Slobodi svojoj
Srce se
Nada,
Živeć’ pošteno
Od svojeg
Rada,
Poukom starom
Vila već
Huči,
Velebit se mršti,
A povijest nas
Uči…

Goran Jurković
16. kolovoza 2021. godine.-

CVIJET NA KRBAVI…


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

Jutrom magla,
Na
Krbavi,
Skrila cvijet je,
Naš
Ubavi,
Na kostima,
Roda
Moga,
Mučeničkog,
Hrvatskoga,
Što ga hvali,
Naš dom
Slavi,
U slobodi,
Na Krbavi,
Dok on raste
U
Slobodi,
Mučeničkim
Putem
Hodi,
Pohodi ih rode
Mili,
Svi su danas
Tu se
Slili,
Mučenici
Iz svih
Jama,
U molitvi,
Tu su
S nama,
Koji nam
Bez groba
Mriješe,
Mir i ljubav
Nek’ nas
Tješe…

Goran Jurković
9. rujna 2021. godine.-

 

GACKA JE…


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

Gacka je bistra,
Naša
Rijeka,
Gacka je majka,
Koja nas
Čeka,
Gacka je trava,
Što vodom
Leluja,
Gacka je život,
Što u njoj
Buja,
Gacka je labud,
Što njome
Plovi,
Baš kao plav,
Što sjeta
Lovi,
Gacka je nebo,
I njeni
Ljudi,
Gacka je ponos,
Koji nas
Budi,
U Gackoj se rađa,
Sa njome se
Živi,
Gackoj se vraća,
I njoj se
Divi…

Goran Jurković
27. kolovoza 2021. godine.-

PRVI DAN ŠKOLE…


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

Rano jutros opet,
Školarci se
Bude,
Prvi dan je škole,
Veselo se
Hita,
Izazove nove,
Školski dani
Nude,
Za teškoće jutros,
Nitko ni ne
Pita,
Opet će se tako,
Staro društvo
Sresti,
Zaigrana srca,
Prepuna
Života,
I godine ove,
Priče će se
Presti,
Jer đačko je doba,
Najljepša
Divota…

Goran Jurković
6. rujna 2021. godine.-

SAMOGRAD…


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

Samograd je zovu,
Tu spilju u
Lici,
U pećinskom parku,
Baš posebno
Lijepu,
Grabovača s njome,
Odavna se
Diči,
Posjetit je trebaš,
Pričat o njoj
Svijetu,
Pa kad vidiš jednom,
Taj kamen što
Priča,
Kroz daleku prošlost,
Proći ćeš u
Trenu,
Ugodno je u njoj,
Kad je vani
Ciča,
Od žege se skloniš,
Ljeti baš u
Trenu,
Vratit’ ćeš se opet,
Ti u spilju
Ovu,
Putniče što hodaš,
Po daleku
Svijetu,
Jer ljepote Like,
Opet sebi
Zovu,
Priroda te mami,
K’o pčelu na
Cvijetu…

Goran Jurković
23. lipnja 2021. godine.-

 

BRIGE COKLJE TONKE – priča


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

– Tonkaaa! ‘Alooo! Pa čuješ li ti mene uopće? – dreknu Čizmica Mara. – Ajoj! Prepade me! Što vičeš sestrice? – zbunjeno je upita Coklja Tonka. – Pa kako neću vikati? Zadnjih dana si Bože te sačuvaj. Nit’ mramoriš, nit’ govoriš! Što se to s tobom dešava? Pa bar je ovo ljeto bilo po tvom guštu – nabrajala je i dalje Mara.

– Pa da. Trebala bi biti zadovoljna Tonkice. Što se dešava? Možda ti mi možemo pomoći – zabrinuto će Papučica Eva.

– Ma ne. Potpuno ste u pravu. Ljeto je bilo odlično. Baš lijepo i dobro. Tako smo se lijepo opet vratili u normalan život. Prepuno manifestacija i događanja u našoj dolini. Kad se samo sjetim našeg festivala coklje, pa Eko etno, pa oldtajmeri, pa promocije knjiga, pa druženja, izložbe, kolonije, folklor, koncerti, svirka… Ma baš je svega bilo. Kao i nekad prije – čeznutljivo će Tonka.

– E, pa što te onda muči? Ne mogu te takvu gledati. Pa jedva piješ tu kavu – razdražljivo će Čizmica Mara.

– Da nisi bolesna sestrice? – opet će zabrinuto Papučica Eva.

– Ma bolesna sam ja i zabrinuta – reče Tonka i duboko uzdahnu.

– Ajme, jadna ti sam. A od čega? Što ti je sestrice? – zasu je pitanjima zabrinuta Eva. 

– Zabrinuta sam i jadna kad vidim kako pohlepa i glad vladaju našim životima. Ne prava glad, već glad za našim vrijednostima koje bolesni umovi sve više uništavaju. Ništa im više nije sveto. Sad je eto na red došla i naša Gacka – žalosno im reče Tonka.

– Gacka!? – zaprepašteno zinu Mara. – Pa kome normalnom može pasti na pamet uništiti takvu ljepotu? Padavica ga devetera uhvatila! – podviknu Mara ljutito. – Pa ja se taman naučila svaki dan prošetati novom šetnicom uz vodu da malo saberem misli. Svaki dan uživam u pogledu na naše labudove i patkice. Kako li samo uživaju na vodi. Znaš li da sve više ljudi svaki dan hoda uz Gacku? – upita je Mara.

– Pa sad je baš krenulo. Sve više turista nam dolazi. Svi ljudi zapravo žive baš od Gacke. Pijemo najčišću vodu na svijetu. Postala je i veliki izvor prihoda od turizma. Pa mi bi svi trebali čuvati svoju Gacku – zabrinuto će Eva.

– Da sestrice. Baš dobro zboriš. Trebali bi je svi čuvati. Ali nažalost nije tako. Nekim je zločestim ljudima palo na pamet da nam uzmu našu Gacku. I to zamisli, baš sa izvora. I da unište njezin prekrasni tok – reče Tonka.

– Ali ona je jedinstvena u cijelom svijetu! – viknu Eva.

– Negdje sam pročitala da je zovu krasoticom boje opala. Sve više ljudi o njoj piše. E da mi je znati… – zaškrguta zubima Mara.

– Ali ako unište Gacku, a već jednom u prošlosti djelomično i jesu, ni nama nema ovdje života. Ma neće valjda… Ne bi se usudili. Pa ne živimo valjda više u onim nekadašnjim tmurnim vremenima. Onda kad se narod ništa nije pitalo – zajeca Eva.

– I ja sam mislila, ali crno nam se piše. Sve me je ovo pomalo počelo podsjećati na neka loša vremena koja su davno prošla i trebala biti zaboravljena. Eto, sestrice moje, zato sam zabrinuta – reče Tonka.

– A sad mi reci, što te boli sestrice? – upita Eva.

– Boli me tišina sestrice. Boli me šutnja onih kojima je Gacka sve ili bi im to trebala biti. Šutnja onih koji su se ovdje rodili, odrastali i koji s njom žive. Od Gacke se pobjeći ne može. Ona je u svima nama. Osim nekoliko ljudi što stalno podižu glas, ostalima kao da je sve svejedno – reče Tonka.

– Ma to ti je sve politika – razdraženo će Mara.

– Nije! Nije politika! – viknu Tonka. – I ne. Gacka s politikom nema ništa. Ona je iznad toga. Ona je nama sve, što god tko mislio o tome. Stvar je vrlo jednostavna sestrice. Bez Gacke neće biti ni nas. Ako njezino korito usahne zbog gladi pohlepnika i bolesnih umova i nas će nestati. Voda je život. Netko to već jednom mora glasno reći. O tome jednostavno – nema rasprave! – gorljivo će Tonka svojim sestricama.

– ‘Ajde sestrice, samo se ti smiri. Sve će biti u redu – smirivala ju je Čizmica Mara.

– Vidjet’ ćeš da nama nitko našu Gacku ne može oduzeti. Nikad nikome to nije uspjelo – tješila ju je i Papučica Eva.

– A možda… Možda ste baš u pravu. Možda je šutnja u stvari i dobar znak. Nas Gačane nikad ne treba podcjenjivati. To je ono što jako dobro znam – zamišljeno reče Coklja Tonka i zadovoljno srknu iz svoje šalice.