Sumornim se danom izmaglica vuče,
Na obzoru oblak sa njome se stapa,
Vrućina je jaka i misli se muče,
Šetati se ne da, teška je i kapa.
U danu se vrijeme mijenja tol´ko puta,
Presvlači se nebo, k´o na modnoj pisti,
Čas oblaci bijeli, pa tamnoga skuta,
Malo sunce škilji, pa se pljusak spusti.
Proljeće pri kraju, dolazi nam ljeto,
Vrućine su teške već pritisle Liku,
A i kiša češće kvari nam sve to,
Sparina i danas grdi lijepu sliku.
Ali bar su noći prepune svježine,
Dolaze polako i vraćaju daha,
U Lici se spava prepunoj miline,
A noć je bez snova uzela sad maha.
ADRIA BIKE maraton Plitvice je postao tradicionalna biciklistička utrka i jedno od najvažnijih događanja i atrakcija tijekom godine na području općine Plitvička Jezera. Kao i uvijek u pomoć su priskočili vrijedni planinari našeg PD Mrsinj iz Korenice koji su nekoliko dana marljivo sudjelovali u pripremi i uređenju staza kroz Plješevicu, kako bi naši gosti imali što ugodnije natjecanje. Značaj biciklističkog maratona za naš kraj, kao i trud i zalaganje vrijednih planinara inspirirali su me da napišem nekoliko riječi.
ADRIA BIKE
Danas smo opet uz obronke pošli,
Plješevici našoj pošmirati brke,
Da gosti nam budu sretni što su došli,
I godine ove biciklom na trke.
U svijet će opet ponijeti te slike,
Prirode ove iz našega kraja,
U svijetu je već poznat naš Adria Bike,
Što ide kroz šume plitvičkoga raja.
Planinari vrijedni korenički hrle,
Uz obronke strme i prirodu lijepu,
Urediti staze Plješevice vrle,
Dok društvo im prave leptiri na cvijetu.
Dok ručice vrijedne sa granjem se bore,
I poneki kamen sa staze dok miču,
U rajskome vrtu Plješevice gore,
Priroda priča najljepšu nam priču.
Na počinak se moja Lika tiho sprema,
Dok proljetni vjetrić predvečerjem puše,
Ovakvih večeri nigdje svijetom nema,
U mirisu cvijeća dok krošnjama njiše.
Procvjetale voćke i livade cvjetne,
Pa miriši cvijećem moja Lika cijela,
A ljepota ova budi misli sjetne,
Od latica cvijeća priroda je bijela.
I oblaci sada crvenilom plove,
Dok ptičice slatku uspavanku pletu,
Pripremaju sve nas sad za lijepe snove,
U kršnoj nam Lici najljepšoj na svijetu.
Proljetni mirisi svaki dan draže moja osjetila i lagano mi kovitlaju misli. Vrijeme je branja cvjetova bazge za čaj i moj omiljeni sirup od bazge koji sam zavolio još u djetinjstvu.
Danas sam tako iskoristio proljetnu šetnju za branje bazginih cvjetova koji još nisu u potpunosti svi procvjetali, ali unatoč tome na sve strane šire svoj opojni miris.
Bazga je moj omiljeni cvijet zbog svoje ljepote i mirisa, a posebno zbog soka kojega naprosto obožavaju svi članovi moje obitelji. Zavolio sam je davno u ranom djetinjstvu, dok sam bezbrižno odrastao u Gackoj dolini i mojem Kompolju.
Mi smo u Kompolju uvijek imali obilje voća u naša 3 voćara koji su se nalazili oko mi iznad kuće, a tu je uvijek bilo predivnih šljiva, krušaka (tepki), jabuka, trešanja i pun gaj sočnoga drena od kojega je moja mama Sofija pravila prekrasan sok od drenjina, a njezin pekmez i džem od šljiva bili su nešto posebno. Sjećam se da smo imali iznad štale i jednu staru murvu (dud), koju je jedne godine nevrijeme bilo jako polomilo, tako da ju je tata Slavko morao srušiti.
Tu su bila i dva oveća oraha ispod kojih smo znali nabrati svake godine i po nekoliko vreća oraha, koje smo potom sušili na tavanu od garaže i kuće, razgrnute na daskama.
Iza naše kuvarije nalazila se jedna omanja bazga koja ne sebi i nije imala baš puno cvjetova, a mama se jedne godine sjetila da bi mogla napraviti i sok od bazge (sirup) jer je baš bila nabavila jedan zgodan recept koji je htjela isprobati.
Ja sam tada išao negdje u peti ili šesti razred osnovne škole, te sam se brzo popeo na stablo i pobrao cvjetove do kojih sam mogao, ali nam to nije bilo dovoljno za sok koji smo mislili napraviti.
Mama mi je rekla da odem do našeg susjeda Deda Mije i pitam ga da li mogu ubrati još cvjetova sa njihove bazge, što mi je susjed bez problema odobrio pa sam uzeo dvije vrećice u džep i krenuo u berbu.
Susjedova bazga se nalazila u živici između naših susjeda Dobravčića i Banića, kojima sam se isto javio da idem nabrati bazge i polako se uvukao u grmlje pazeći se da se ne izgrebem, a u čemu baš nisam bio baš naročito uspješan.
Najprije sam sa zemlje pobrao obilje cvjetova, a ubrzo sam bio sav prekriven žućkastim prahom (peludom), a opojni miris bazge moćno je napajao sva moja osjetila i memorirao se u mojim mislima za cijeli život.
Nakon što sam sa zemlje pobrao sve dostupne cvjetove, shvatio sam da ću se morati popeti na stablo kako bi nabrao i drugu vrećicu cvjetova da moja mama može napraviti što kvalitetniji sok.
Potom sam se uspio uzverati na stablo bazge sa obiljem velikih cvjetova, i pri tome se uspješno izgrebao na trnje u podnožju bazge.
Lagano sam potom prelazio sa grane na granu, ubirući pri tome cvjetove i pazeći da ne padem sa bazge jer je bazga prilično „krto“ drvo sa mekom „srčikom“ koje se vrlo lako lomi.
Morao sam također paziti i da pri branju cvjetova ne lomim granje jer ću i nagodinu morati ubrati poneki cvijetak, a roditelji su nas u djetinjstvu uvijek učili da pri branju voća i plodova uvijek moramo paziti da ne lomimo grane, kako ne bi oštetili stablo i smanjili urod slijedeće godine.
I tako sam već rutinski posezao za cvjetovima i lagano ih kidao sa grana i stavljao ih u drugu vrećicu koja je već bila skoro puna, te nisam primijetio da na bazgi nisam sam!?
Pružim tako ruku da dohvatim jedan cvijet i posegnem pomaknuti jednu „granu“, kad se „grana“ pomaknu sama, a ja razrogačenih očiju blenuo u palucajući jezik, prepoznatljivi „roščić“ na glavi i „cikcak“ crnu šaru na leđima, već dobro razdraženog ovećeg poskoka koji se smjestio na grani, čekajući da ja napravim još koji nespretni pokret kako bi krenuo u napad.
Iako je bilo jako vruće, oko podneva, oblio me je hladni znoj. Nisam se baš puno ničega bojao, ali sam se o poskoku naslušao svakakvih priča, te sam ubrzano razmišljao što napraviti.
Gledamo se tako nas dvojica nekoliko trenutaka, a u tom trenutku uopće nisam bio siguran koji se od nas dvojice više boji jedan drugoga i daljnjeg razvoja događaja.
Nakon početnog šoka lagano se povučem i načas pomislim da odmah siđem dolje sa bazge, ali se sjetim da bi poskok mogao skočiti na mene i napasti me dok silazim pa sam vrlo brzo odbacio takvu mogućnost.
Nekako sam instiktivno reagirao i nogom jako udario u granu na kojoj se smjestio poskok, uspio je odlomiti, a poskok je pao na tlo sa 3-4 metra visine u trnje i koprive u podnožju bazge i više ga nisam mogao uočiti sa stabla.
Načas sam odahnuo, ali onda shvatim surovu istinu!? Pa poskok je tamo gdje ja trebam sići na zemlju. U trenutku sam skupio hrabrosti, prešao na drugi kraj bazge i sa najdonje čvršće grane otisnuo se najjače što sam mogao u voćar Deda Mije.
Potrčao sam koliko me noge nose i u trku pokupio drugu vrećicu sa nabranim cvijetom bazge, te otrčao kući što dalje od stabla, koprive, trnja i poskoka koji me je prilično prestrašio.
Kod kuće sam zabrinutoj mami ispričao za svoj nemili doživljaj, a njoj je bilo krivo što me je poslala u berbu cvjetova i nesvjesno izložila opasnosti.
Unatoč tom neugodnom doživljaju i mojem prvom susretu sa poskokom i dalje obožavam sok od bazge, svake godine berem cvjetove i sjetim se svoje mame Sofije i njezinog soka, naših susjeda i mog najljepšeg djetinjstva u Gackoj dolini.
