LIČKE BAJKE


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

Čuješ li danas mili moj rode,
Proljeća ovog u našem kraju,
Kako žubore najljepše vode,
U ličkom našem, predivnom raju.

Prirodna raskoš u tisuću boja,
Osvaja srce i dušu nam krijepi,
I putniku svakom Lika je moja,
Prirodni spomenik vječni i lijepi.

Burgaju pomalo ličke nam vode,
Svježinu nose u rosna nam jutra,
U ličkom raju sretni smo rode,
Od mladosti rane, i danas, i sutra.

I oblaci bijeli što nebom sad plove,
I zelene šume, što za nas dišu,
I najčišće vode što krajem žubore,
O Lici najljepše bajke pišu.

Goran Jurković
02. lipnja 2018. godine.-

Oglasi

SUMORNI DAN


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

 

Sumornim se danom izmaglica vuče,
Na obzoru oblak sa njome se stapa,
Vrućina je jaka i misli se muče,
Šetati se ne da, teška je i kapa.

U danu se vrijeme mijenja tol´ko puta,
Presvlači se nebo, k´o na modnoj pisti,
Čas oblaci bijeli, pa tamnoga skuta,
Malo sunce škilji, pa se pljusak spusti.

Proljeće pri kraju, dolazi nam ljeto,
Vrućine su teške već pritisle Liku,
A i kiša češće kvari nam sve to,
Sparina i danas grdi lijepu sliku.

Ali bar su noći prepune svježine,
Dolaze polako i vraćaju daha,
U Lici se spava prepunoj miline,
A noć je bez snova uzela sad maha.

Goran Jurković
03. lipnja 2018. godine.-

 

 

ADRIA BIKE


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

ADRIA BIKE maraton Plitvice je postao tradicionalna biciklistička utrka i jedno od najvažnijih događanja i atrakcija tijekom godine na području općine Plitvička Jezera. Kao i uvijek u pomoć su priskočili vrijedni planinari našeg PD Mrsinj iz Korenice koji su nekoliko dana marljivo sudjelovali u pripremi i uređenju staza kroz Plješevicu, kako bi naši gosti imali što ugodnije natjecanje. Značaj biciklističkog maratona za naš kraj, kao i trud i zalaganje vrijednih planinara inspirirali su me da napišem nekoliko riječi.

ADRIA BIKE

Danas smo opet uz obronke pošli,
Plješevici našoj pošmirati brke,
Da gosti nam budu sretni što su došli,
I godine ove biciklom na trke.

U svijet će opet ponijeti te slike,
Prirode ove iz našega kraja,
U svijetu je već poznat naš Adria Bike,
Što ide kroz šume plitvičkoga raja.

Planinari vrijedni korenički hrle,
Uz obronke strme i prirodu lijepu,
Urediti staze Plješevice vrle,
Dok društvo im prave leptiri na cvijetu.

Dok ručice vrijedne sa granjem se bore,
I poneki kamen sa staze dok miču,
U rajskome vrtu Plješevice gore,
Priroda priča najljepšu nam priču.

Goran Jurković
13. lipnja 2018. godine.-

© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

JUTARNJA PJESMA


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

 

Jutarnju tišinu razbi mili zvuk,
Da li ja to sanjam ili stvarno čujem,
Osluškujem tiho jer nastade muk,
Cvrkuće to vrabac, pjeva sa slavujem.

Tiha, mila pjesma u prošlost me vrati,
U bezbrižna jutra, u djetinjstvo rano,
Kao da me negdje u podsvijesti prati,
Pa me budi blago k´o nekad zarano.

Ova glazba mila liječi dušu moju,
Zaboravljam načas brige i probleme,
Predajem se pjesmi, jutarnjem spokoju,
U mislima samo radosne su teme.

Kako malo mira i spokoja treba,
Tek poneki vrabac, slavuj ili šojka,
Da misli su vedre, čiste poput neba,
Uz njihovu pjesmu presta´ svaka boljka.

Goran Jurković
29. travnja 2018. godine.-

 

SLATKA USPAVANKA


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

 

Na počinak se moja Lika tiho sprema,
Dok proljetni vjetrić predvečerjem puše,
Ovakvih večeri nigdje svijetom nema,
U mirisu cvijeća dok krošnjama njiše.

Procvjetale voćke i livade cvjetne,
Pa miriši cvijećem moja Lika cijela,
A ljepota ova budi misli sjetne,
Od latica cvijeća priroda je bijela.

I oblaci sada crvenilom plove,
Dok ptičice slatku uspavanku pletu,
Pripremaju sve nas sad za lijepe snove,
U kršnoj nam Lici najljepšoj na svijetu.

 

  1. travnja 2018.godine.-
    Goran Jurković

 

(S)LIKA U DUŠI


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

U stoljetnom raju i gorskome kršu,
Pružila se Lika u svojoj ljepoti,
Medvjedi dok riču i ptičice pršu,
Na poljima cvijeće buja u divoti.

Prelila se voda u Krbavi ravnoj,
razlila se Lika Kosinjskom dolinom,
Previše je vode i u Gackoj slavnoj,
Ličke vode teku danas svom silinom.

I rijeke i potoci našeg ličkog kraja,
Ponosno žubore dok koritom teku,
U proljetnom cvijetu prirodnoga raja,
Zaigra mi srce i suze poteku.

U rajskoj ljepoti cvjeta naša Lika,
Kršna i ponosna u prošlosti svojoj,
Ljepota je njena k´o nebeska slika,
Ucrtana vječno u duši mi mojoj.

Goran Jurković
24. svibnja 2018. godine

 

 

PRIČE IZ DJETINJSTVA – Poskok na bazgi


© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

 

Proljetni mirisi svaki dan draže moja osjetila i lagano mi kovitlaju misli. Vrijeme je branja cvjetova bazge za čaj i moj omiljeni sirup od bazge koji sam zavolio još u djetinjstvu.

Danas sam tako iskoristio proljetnu šetnju za branje bazginih cvjetova koji još nisu u potpunosti svi procvjetali, ali unatoč tome na sve strane šire svoj opojni miris.

Bazga je moj omiljeni cvijet zbog svoje ljepote i mirisa, a posebno zbog soka kojega naprosto obožavaju svi članovi moje obitelji. Zavolio sam je davno u ranom djetinjstvu, dok sam bezbrižno odrastao u Gackoj dolini i mojem Kompolju.

Mi smo u Kompolju uvijek imali obilje voća u naša 3 voćara koji su se nalazili oko mi iznad kuće, a tu je uvijek bilo predivnih šljiva, krušaka (tepki), jabuka, trešanja i pun gaj sočnoga drena od kojega je moja mama Sofija pravila prekrasan sok od drenjina, a njezin pekmez i džem od šljiva bili su nešto posebno. Sjećam se da smo imali iznad štale i jednu staru murvu (dud), koju je jedne godine nevrijeme bilo jako polomilo, tako da ju je tata Slavko morao srušiti.

Tu su bila i dva oveća oraha ispod kojih smo znali nabrati svake godine i po nekoliko vreća oraha, koje smo potom sušili na tavanu od garaže i kuće, razgrnute na daskama.

Iza naše kuvarije nalazila se jedna omanja bazga koja ne sebi i nije imala baš puno cvjetova, a mama se jedne godine sjetila da bi mogla napraviti i sok od bazge (sirup) jer je baš bila nabavila jedan zgodan recept koji je htjela isprobati.

Ja sam tada išao negdje u peti ili šesti razred osnovne škole, te sam se brzo popeo na stablo i pobrao cvjetove do kojih sam mogao, ali nam to nije bilo dovoljno za sok koji smo mislili napraviti.

Mama mi je rekla da odem do našeg susjeda Deda Mije i pitam ga da li mogu ubrati još cvjetova sa njihove bazge, što mi je susjed bez problema odobrio pa sam uzeo dvije vrećice u džep i krenuo u berbu.

Susjedova bazga se nalazila u živici između naših susjeda Dobravčića i Banića, kojima sam se isto javio da idem nabrati bazge i polako se uvukao u grmlje pazeći se da se ne izgrebem, a u čemu baš nisam bio baš naročito uspješan.

Najprije sam sa zemlje pobrao obilje cvjetova, a ubrzo sam bio sav prekriven žućkastim prahom (peludom), a opojni miris bazge moćno je napajao sva moja osjetila i memorirao se u mojim mislima za cijeli život.

Nakon što sam sa zemlje pobrao sve dostupne cvjetove, shvatio sam da ću se morati popeti na stablo kako bi nabrao i drugu vrećicu cvjetova da moja mama može napraviti što kvalitetniji sok.

Potom sam se uspio uzverati na stablo bazge sa obiljem velikih cvjetova, i pri tome se uspješno izgrebao na trnje u podnožju bazge.

Lagano sam potom prelazio sa grane na granu, ubirući pri tome cvjetove i pazeći da ne padem sa bazge jer je bazga prilično „krto“ drvo sa mekom „srčikom“ koje se vrlo lako lomi.

Morao sam također paziti i da pri branju cvjetova ne lomim granje jer ću i nagodinu morati ubrati poneki cvijetak, a roditelji su nas u djetinjstvu uvijek učili da pri branju voća i plodova uvijek moramo paziti da ne lomimo grane, kako ne bi oštetili stablo i smanjili urod slijedeće godine.

I tako sam već rutinski posezao za cvjetovima i lagano ih kidao sa grana i stavljao ih u drugu vrećicu koja je već bila skoro puna, te nisam primijetio da na bazgi nisam sam!?

Pružim tako ruku da dohvatim jedan cvijet i posegnem pomaknuti jednu „granu“, kad se „grana“ pomaknu sama, a ja razrogačenih očiju blenuo u palucajući jezik, prepoznatljivi „roščić“ na glavi i „cikcak“ crnu šaru na leđima, već dobro razdraženog ovećeg poskoka koji se smjestio na grani, čekajući da ja napravim još koji nespretni pokret kako bi krenuo u napad.

Iako je bilo jako vruće, oko podneva, oblio me je hladni znoj. Nisam se baš puno ničega bojao, ali sam se o poskoku naslušao svakakvih priča, te sam ubrzano razmišljao što napraviti.

Gledamo se tako nas dvojica nekoliko trenutaka, a u tom trenutku uopće nisam bio siguran koji se od nas dvojice više boji jedan drugoga i daljnjeg razvoja događaja.

Nakon početnog šoka lagano se povučem i načas pomislim da odmah siđem dolje sa bazge, ali se sjetim da bi poskok mogao skočiti na mene i napasti me dok silazim pa sam vrlo brzo odbacio takvu mogućnost.

Nekako sam instiktivno reagirao i nogom jako udario u granu na kojoj se smjestio poskok, uspio je odlomiti, a poskok je pao na tlo sa 3-4 metra visine u trnje i koprive u podnožju bazge i više ga nisam mogao uočiti sa stabla.

Načas sam odahnuo, ali onda shvatim surovu istinu!? Pa poskok je tamo gdje ja trebam sići na zemlju. U trenutku sam skupio hrabrosti, prešao na drugi kraj bazge i sa najdonje čvršće grane otisnuo se najjače što sam mogao u voćar Deda Mije.

Potrčao sam koliko me noge nose i u trku pokupio drugu vrećicu sa nabranim cvijetom bazge, te otrčao kući što dalje od stabla, koprive, trnja i poskoka koji me je prilično prestrašio.

Kod kuće sam zabrinutoj mami ispričao za svoj nemili doživljaj, a njoj je bilo krivo što me je poslala u berbu cvjetova i nesvjesno izložila opasnosti.

Unatoč tom neugodnom doživljaju i mojem prvom susretu sa poskokom i dalje obožavam sok od bazge, svake godine berem cvjetove i sjetim se svoje mame Sofije i njezinog soka, naših susjeda i mog najljepšeg djetinjstva u Gackoj dolini.

 

© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković

 

© photo by Goran Jurković
© photo by Goran Jurković