ZAPISI IZ LIKE, GACKE I KRBAVE

ZEBNJA U NOĆI…

Ćutim te noćas
Voljena majko,
Došla si tiho
Sa prvim mi snom,
Mislima mila
Pojava tvoja,
Ispuni dušu
I cijeli naš dom.

Već kao da znaš
Da srce zebe,
U ovoj noći
Mračnoga doba,
Zaželjeh opet
Pomalo tebe,
Prazna mi duša
Bez smijeha tvoga.

Poslije divana
Našega mila,
Spokoj mi dođe,
Smiri se duša,
U snima mojim
Opet si bila,
A srce moje
Sjetu sad sluša…

Goran Jurković
16. siječnja 2021. godine.-

PUK NAM JE SILA

Spodobe čudne
Kroz maglu
Hode,
Napamet idu,
Kuda nas
Vode,
Razuma nema
U njihovoj
Duši,
Već pomalo vidim,
Puk nam se
Guši,
Tuđin polako
Nam brnjicu
Stavlja,
A Judi je samo
Do njegova
Slavlja,
Poslušan šuti
Dok puk ga
Gleda,
Stolice svoje
On nikome
Ne da,
Polako iz magle
Sunce se
Rađa,
Dosta je našem
Puku već
Svađa,
Kruha i rada
On samo
Želi,
Ne želeć’ da Juda
Doma nam
Dijeli,
Kakva god nevolja
U domu nam
Bila,
Shvatit’ će Juda
Puk nam je
Sila…

Goran Jurković
13. siječnja 2021. godine.-

ČAST I ŽRTVA – priča

Gacka dolina, proljeće 1541. godine.-
– Nema ih još – zabrinuto će kaštelan Petar Vučić.
– Nema. Otišli su još jučer ujutro i još se nisu vratili -odgovori mu njegov graničar Janko Vuković. Stajali su na kamenom bedemu nedavno obnovljene utvrde u Brlogu zagledani prema istoku, dok su se prve zrake sunca probijale kroz jutarnju maglu koja se poput plašta nadvila nad Gackom dolinom. Kaštelan je bio ozbiljno zabrinut. Još je jučer poslao izvidnicu u Klanac da izvidi i utvrdi kretanje Martoloških četa na ovom području. Preksinoć su glasnici iz utvrde u Otočcu i sa čardaka na Ostrovici dojavili kretanje jedne veće grupe Martoloka koji su ostali zanoćiti podno Uma, prije nego li izvrše upad na teritorij koji su nadzirali graničari. Ova strategija otvorene obrane vojne krajine bila je i korisna i opasna. Korisna zato jer su graničari na ovaj način isto upadali na teritorij koji je bio pod kontrolom Osmanlija, te dolazili do ratne opreme i hrane koje je uvijek nedostajalo, a također su i brojne Martoloke dočekali i onesposobili u njihovim pljačkaškim pohodima. S druge strane, crta bojišta praktički nije postojala i Osmanlije su upadale u svojim pohodima dosta duboko u teritorij koji su nadzirali i čuvali graničari, ali bi vrlo često odlazili potučeni do nogu i podvijena repa. Iako su se utvrdili na Udbini i kontrolirali Krbavu i Liku, Gacku nikako nisu mogli pokoriti. Sad im je to bilo još teže jer je Senjski kapetan Ivan Lenković, učvrstio obranu stalnim posadama iskusnih stražara-graničara, obnovio utvrde i uveo strogu disciplinu. U tome su mu pomogli i brojni njegovi Uskoci koje je pomno rasporedio po utvrdama. Oni su mu bili najbolji graničari koji su svakodnevno čuvali granicu sa Osmanskim carstvom. Od zimskog pohoda i upada graničara u Krbavu, nakratko je vladao mir.

– Znali smo i sami da vragovi neće dugo mirovati – zabrinuto će Janko. Bio je jedan od najodanijih kaštelanovih ljudi. – Ne vjerujem da bi Andrija toliko riskirao, a opet, tko zna, možda su ih uhvatili na prepad. Bojim se najgoreg. Mislim da smo ipak s njim trebali ići mi iskusniji. Nije samo Matija trebao ići – reče.

– Ja sam za to odgovoran jer sam to odobrio, reče kaštelan. – Nema nas previše i ne smijemo utvrdu ostaviti nebranjenu. – Mislim da je najbolje da odemo ja i Niko Prpić – reče Janko. Kaštelan je znao da su Janko i Niko bili nerazdvojni prijatelji s Andrijom. A kako i ne bi kad su sva trojica ponikli iz istog Uskočkog gnijezda, uostalom, kao i on sam. Na to su bili neizmjerno ponosni, a u boju nisu nikad polekli. Jedan za drugog su uvijek bili spremni umrijeti, a to se moglo svakog dana desiti.

– Dobro, idite vas dvojica. Povedite i Stjepana. Skoro je cijelu noć proveo na zidinama. Izludio je od brige. Otkako mu brata ubiše, mali mu je poput sina. Ali ovako, za dva sata točno iza vas idemo ja i Stanko Tomić. Tako da ne riskirate previše. Ako ih ima puno čekajte. Ako budete u nevolji ostavite ugovorene znakove na putu.

– U redu. Odmah polazimo, čim se opremimo – reče Janko. – Moramo doznati što je sa Andrijom i Matijom. I on bi za nas isto učinio.

Nakon toga Janko se opremio i oprostio sa svojom Mandom. Bila je u blaženom stanju već oko 5 mjeseci i sva se pomalo zaokružila. Baš je nekako sijala i zračila ljepotom tako da Janko nije oka skidao sa svoje prekrasne supruge. – Nemoj mi se samo junačiti previše – reče Janku brižno ga grleći.
– Ovo dijete treba odrastati uz oca, a ja trebam svojega muža. Je l’ ti to jasno junače? – upita ga tobože strogo dok mu je zakapčala srebrom otpočetu dugmad na njegovoj opravi. Bila je jako ponosna na svojega Janka, kojega je neizmjerno voljela. Opet, s druge strane, strah i briga su je razdirali, ali je to ponosna Gačanka nastojala prikriti pred svojim neustrašivim graničarom. Najradije bi mu rekla da ne ide nikuda, ali je znala da to od njega ne može tražiti. Bila je žena graničara i s tim se morala pomiriti. Andrija Rupčić mu je uz Niku Prpića bio najbolji prijatelj. Zajedno su toliko toga prebrodili i preživjeli. Sad je nestao i Janko se u sebi zarekao da će ga pronaći. Makar i mrtvog kako bi ga dostojno sahranio. Toliko mu sigurno duguje.

Uskoro su izašli iz utvrde jašući na svojim doratima. Na čelu je bio Janko Vuković, a u stopu su ga pratili Niko Prpić i Stjepan Gašpar. Matija mu je bio sve na svijetu i nitko ga nije mogao od toga odgovoriti. Kroz surovi život Stjepan je svašta proživio. Prije desetak godina umrlo mu je dvoje djece od nekakve boleštine. Ubrzo mu je od tuge umrla i njegova Jeka. Samo se ugasila. Brata Nikolu su mu Osmanlije ubili prije skoro dvije godine. Umro je strašnom smrću nabijen na kolac. To ga je skoro dotuklo i otada se stalno brinuo za svojega sinovca Matiju i snahu Mariju.

Marija je bila jaka žena. Unatoč teškom životu bila je vrlo lijepa i zgodna i još nije napunila 40-tu. Poslije smrti supruga Nikole, ostao joj je samo Matija. I Stjepan… Već nakon prve godine žalovanja vrlo je brzo shvatila da joj je Stjepan nekako posebno prirastao srcu. Bio je uvijek tu za nju i za njezina sina. Matiju je naučio svim tajnama i vještinama surovog graničarskog života. Baš kao da mu je pravi otac. Među njima dvojicom se stvorila nekakva neraskidiva veza. Stjepan je imao tek 42 godine i osim njih nije imao nikoga.

Marija mu je često pomagala zbrinjavati ranjenike jer i nije imala nekih drugih velikih obaveza. Odlično je spravljala meleme za rane baš kako ju je Stjepan naučio. Pomalo je počela shvaćati koliko je boli svaki Stjepanov odlazak iz utvrde i koliko se veseli njegovim dolascima. U njegovoj blizini… počela se nekako opet osjećati ženom, iako me mislila da to više nikad neće osjetiti nakon muževe smrti. Počelo joj je biti toplo oko srca kad ugleda Stjepana.

– Bože moj, pa ja kao da se opet… zaljubljujem. Ne mogu… Nije u redu… Što će mi moj Matija reći… Ne smijem – mislila je u sebi uznemireno Marija.

Prije polaska se Stjepan došao oprostiti. Oči su joj bile pune suza. Uhvatila ga je za ruke. – Molim te Stjepane, vrati mi mog Matiju. On mi je sve – reče i gorko se rasplaka. Stjepan je utješno zagrli. – Nemoj. Ne plači snajka. Ne plači – reče i rukom joj dotaknu uplakano lice. U jednom trenutku pogledi su im se spojili. Malo je trebalo da im se spoje i usne. Marija se odmaknu kao opečena silinom osjećaja koji su se mogli nožem rezati. Stjepan je isto ostao zatečen.

– Vratit ću ga. To ti obećavam – jedva protisnu. – Ne bih smio… Ne bih trebao… Ona je žena mog pokojnog brata… Što će mi Matija reći… – bubnjalo mu je u glavi dok je odlazio. Ipak mu srce malo jače zakuca. Sad je bio siguran da nije pogriješio. Marija je ipak prema njemu gajila osjećaje. Jasno joj je to vidio u njenim zelenim očima. – Moram pronaći Matiju i dovesti ga kući – odlučno pomisli gledajući u široka leđa Nike Prpića koji je jašio na doratu ispred njega. Nije mogao vidjeti Mariju koja je zabrinuto sa bedema utvrde dugo gledala za njima i kad su joj nestali iz vidokruga.

II.

Jedan dan prije.-
Andrija Rupčić i Matija Gašpar veselo potjeraše svoje konje izlazeći iz utvrde u Brlogu. Matija je sav treperio od nekakvog iščekivanja i ponosa jer je kaštelan, eto donio odluku da danas baš on ide sa Andrijom u izviđanje. Bio je još mlad i to mu je jako puno značilo. Obožavao je ove tvrde graničare-Uskoke, a Andrija mu je bio jedan od najdražih. Poslije strica Stjepana, normalno. On je gotovo zamijenio njegova oca i bio je zaslužan što je stasao u već odvažna graničara. Svaki dan ga je Stjepan učio vještinama stražara-graničara, od borbe sabljom i jataganom, pucanja iz kubure, pa do specifičnih vještina vidanja rana i razvijanja sustava obavještavanja o dolasku Osmanlija putem pucnjeva i vatre. Iako je sve to bilo teško savladati Matija je jako brzo učio i Stjepan je bio već iznimno ponosan na njegova postignuća. Po cijele je dane provodio s njim i majkom, a svake je noći uvijek išao na stražu u utvrdu, gdje bi redovito i zanoćio. Ponekad je Matija poželio…

– Bože dragi majka se s tim sigurno ne bi složila – pomisli Matija u sebi. Pa ipak je Matija primijetio da se njih dvoje nekako čudno gledaju. Uopće mu to nije smetalo. Ta volio je strica poput oca kojega je tako rano izgubio. Oboje su bili još prilično mladi i zaslužili su i malo sreće poslije silnih nesreća koje su ih stigle u životu.

– Bilo bi baš lijepo kad bi ih dragi Bog spojio. Tko zna možda se moje želje i ostvare – pomisli veselo Matija jašući za Andrijom. Danas je bio nešto posebno sretan.

– Jedva si dočekao. A momčino? – bocnu ga Andrija. – Ma jok, nisam – reče Matija i prasnu u smijeh. – Kad mi je to sinoć kaštelan rekao, nisam cijelu noć spavao od iščekivanja.

Uskoro su ušli dublje u Klanac i došli do predjela puta gdje su prije par mjeseci Martoloci u zasjedi ugrabili Jankovu Mandu, te ubili Šimurdinu sestru Maru i graničara Ivana.

– Sad otvori četvore oči – reče mu Andrija tiho. – Oni vragovi se dosta brzo kreću i tko zna gdje su se već privukli. Lako možemo uletjeti u njihove zasjede.

Obojica sjašu i nastave dalje pješice vodeći konje za uzde. Nakon nekih pola sata hoda začuše rzanje konja u blizini.

– Brzo! Sklonimo se u grmlje da nas ne vide – tiho će Andrija.

Ostali su skriveni držeći konje čvrsto za nozdrve kako se ne bi oglasili. Uskoro začuše kretanje u grmlju s druge strane puta. Bila su dvojica. Martoloci su vodili konje za uzde za sobom i oprezno su se kretali prema utvrdi napeto osluškujući. Onda odjednom zastanu. Matija izvuče kuburu.

– Neka, pustit ćemo ih. Ovo je samo izvidnica. Moramo saznati gdje su im ostali – šapnu Andrija.

– Rifo, ja ne bi dalje – javi se jedan. – Znaš i sam da su ovdje graničari baš opaki. Na ovom su nam području u zadnjih pola godine posjekli već dvadesetak ljudi.

– ‘Ajde muči Klempo. Uvijek vraga zoveš, prokletinjo jedna – javi se drugi. Glavom pokaza oprezno na tragove na tlu i namignu neprimjetno Klempi. Ovaj se ukoči, ali je uspio dobro odglumiti, tako da graničari nisu uopće ništa primjetili. Odlučili su se zaigrati opasnu igru i sad nije bilo povratka. Polako se okrenuše obojica i pođoše tamo odakle su i došli.

– Što ćemo? – prošapće Matija. – Za sad ništa. Oprezno ćemo ih pratiti – reče Andrija. Kad utvrdimo gdje su ostali, vraćamo se do kaštelana da okupi našu družinu. Ne zaboravi da smo samo u izviđanju i da je Martoloka sigurno puno više od ove dvojice.

Polako su se uputili dalje ništa ne sluteći.

Martoloci Rifo i Klempo su se dva puta još zaustavili osluškujući. Drugi put su i prilegli malo u travi.

– Prate li nas još – protisnu Rifo tiho. – Da – odgovori mu Klempo. – Kol’ko i’ je? – Mislim dvojica najviše – promrsi Klempo.

Pomalo se već bližila noć. U daljini Andrija ugleda dim ispod Uma, iako su do tamo bili još dosta udaljeni. Budno je motrio Martoloke koji uzjašu i opet pomalo krenu. Andrija zastade. Imao je nekakav čudan i neobjašnjiv osjećaj kao da ih netko promatra. Matija uzjaše konja, a on još malo zastade osluškujući. Baš u tom trenutku iz grmlja pred njih iskoči nekoliko Martoloka s uperenim kuburama.

– Predajte se stoko kaurska! – jedan viknu. Andrija je uvijek mislio da se nikad ne može desiti da ga živa uhvate, ali stvari se odviše potpuno drugačije. Povukoše i oni oružje. Kubure prasnuše. Jedna kugla pogodi u glavu Andrijina konja, koji odmah pade, a druga pogodi visoko u rame mladog Matiju. Ovaj vrisnu i zagrli rukama dorata da ne padne s konja. Andrija ispali kubure i dvojica Martoloka padoše kao gromom pogođeni. On odbaci kubure, zgrabi uzde Matijina dorata, usmjeri ga prema utvrdi i iz sve snage udari po sapima.

– Bježi Matija! Bježi! – povika. Tek tad se okrenuo, te nekoliko puta zamahnuo sabljom u namjeri da još kojega posiječe, ali je bilo prekasno. Naprosto ih je bilo previše. Jednoga je samo uspio malo posjeći po lijevoj ruci, dok su ga ostali poklapali na tlu svojim tjelesima. Začu još dva praska, dok su u noći pucali za Matijom, koji na konju odjuri daleko u noć.

– Drži ga! Pobježe kaurin! – čuo je povike. – Ovog živa ulovismo – komentirao je jedan od Martoloka.

– Ubi nam prokletnik dva čovjeka! – zakuka Klempo, dok su vezali Andriju nemilosrdno ga udarajući.

– Bar se mali spasio. Dobro su nas navukli ovaj put – pomisli Andrija ogorčeno, a onda ga netko dohvati nečim po glavi i na sreću utonu u mrak bez svijesti.

Tako pretučenog i krvavog su ga odvukli tristotinjak metara dalje do mjesta gdje su Martoloci podigli logor. Zavezaše ga onesviještena za obližnje drvo, a onda ga jedan poli vodom iz mješine. Dok je dolazio k sebi, pri svjetlosti vatre ugleda sablasne prilike koje su ga okružile.

– Što je kaurine? Nije li ti milo što te ugostismo. Ja sam Murat Begić iz Krbave, ako si čuo za me’. Ja i moji momci više smo graničara na kolac nabili neg’ si i’ ti upozna’ – hvalisao se Murat.

– Nego, lijepo ti nama ispričaj koliko vas ima u Brlogu, kako ste naoružani, gdje su vam izvidnice, straže i kako da vas najlakše posiječemo? E i da ne zaboravim. Kol’ko ima straže na Ostrovici? Tamo mi lani dva brata izginuše – neprestano je nabrajao Murat.

– Ti ćeš nam za to platiti kaurine – javi se Rifo pa priđe Andriji i nekoliko ga puta odalami ovećim štapom. Zakači ga i po glavi, te ga svega krv obli po licu. Andrijina najduža noć je upravo počela. Opet su ga nastavili tući sve dok se nije onesvijestio.

III.

Dok ga je konj u punom trku nosio s poprišta, Matija začu za sobom pucnje kubura i osjeti kako mu se konj trže pogođen, a njega jedna kugla prosvira kroz bedro. Od bola se skoro onesvijestio, ali se nastojao održati na konju.

– Moram se izvući. Moramo izvući Andriju. Čovjek se žrtvovao da mene spasi – mislio je sav očajan Matija, moleći se Bogu da konj ispod njega izdrži što dulje. Uskoro mu dorat poče posustajati. Sve je teže disao i sve polaganije išao. U jednom trenutku se izvrnu u jednu dragu uz put, a Matija bolno pade i ostade nepomično ležati u nesvijesti. Ležao je tako bez svijesti nekoliko sati, a probudila ga je svježina proljetne noći. Brzo se pribrao i shvatio da nije daleko odmakao. Za pojasom mu je još bio jatagan i jedna nabijena kubura.

– Dobro, bar imam oružje – pomisli. Na brzinu stenjući opipa i pregleda svoje rane. Kugla u ramenu žestoko ga je boljela iako gotovo nije ni krvarila. On je znao je da će prokrvariti čim se pokrene. Odreže jataganom komad košulje i nagura na ranu. Potom razreza maramu na dva dijela. Na ranu nagura grubo sukno i nekako ga uspije zavezati jednom rukom i zubima. Onda se pobrine za ranu na bedru. Kugla je izašla i rana ga je strahovito boljela i pomalo krvarila. Kost nije oštećena i to je bilo dobro. Odreza još malo sukna i stavi na ulaznu i izlaznu ranu, te sve čvrsto poveza drugim dijelom marame. Sve ga je to stric Stjepan naučio. Znao je on i meleme spravljati, ali je bila noć i sad je bilo nemoguće pronaći odgovarajuće ljekovite trave. Morao je požuriti jer je znao da će ga Martoloci jutrom sigurno potražiti. U blizini uginulog konja pokraj puta pronašao je oveći štap koji je malo skratio jataganom, uzeo mješinu s vodom s konja i krenuo teška hoda prema utvrdi. Morao se držati u blizini puta. Znao je da će ih netko od graničara sigurno doći potražiti. Samo se nadao da će ga oni pronaći prije Martoloka. Zato je morao odmaknuti što dalje prema utvrdi. Noć mu je otežala kretanje, a rane su ga strahovito boljele. Malo se primaknuo koritu rijeke Gacke, napunio mješinu, te se napio bistre vode što ga je malo okrijepilo. Pred jutro se opet odmaknuo od rijeke i približio putu, kako bi lakše uočio tko mu se približava. Sada je već sasvim teško vukao ranjenu nogu. Zora je došla polagano i zatekla ga još uvijek u pokretu. Bio je na kraju snaga jer je izgubio i dosta krvi. Znao je da je od uginulog konja odmaknuo jedva dva kilometra i da će ga Martoloci lako pronaći po krvavom tragu koji je iza njega bio jasno uočljiv. Uspio se dovući do jedne udolinice sa velikim kamenom na jednoj strani. Tu se naslonio leđima. Dalje nije mogao. Odluči ostati tu i boriti se do kraja. Sjetio se svojega oca i čvrsto odlučio da će skončati u borbi do samoga kraja. Napio se vode, izvukao jatagan i kuburu i odlučio suočiti sa svojom sudbinom.

*****

Andrija pogleda oprezno po logoru u kojem su se upravo budili pospani Martoloci. Uspio ih je izbrojati jedanaest iako su mu oba oka bila skoro zatvorena od silnih batina koje je istrpio. Priđe mu Murat, obijesno se kezeći.

– Odlučili smo najprije potražiti tvojeg kolegu. Ranjeni su i on i konj izgleda. Nije mogao daleko odmaknuti. A kad ga nađemo, hihihihi, onda ćemo ručati i svi se lijepo zabaviti – reče.

– Nije mi do zabave – reče Andrija prezirno.

– Ne bi mi vjerovao koliko čovjek može živjeti nabijen na kolac. Samo ako se to dobro napravi. Vjeruj da ćeš uživati. Hahahha – reče mu Murat smijući se kao lud. Znao je od ovog graničara neće ništa izvući jer poslije cijele noći batinanja nije popustio. Andrija pljunu za njim, a Klempo ga odmah dohvati nekoliko puta štapom.

– Dosta je – viknu Murat. Nemoj da mi umre prije kolca jer bi ga ti mogao zamijeniti.

Uskoro, nakon doručka Murat posla Rifu i još trojicu Martoloka da potraže ranjenog graničara.

*****

Čuo ih je kako dolaze. – Sigurno su našli konja, a moj trag bi i lud mogao pratiti – pomisli Matija. Polagano su se provlačili kroz grmlje. Ostavili su konje i polako se primicali. Oslonjen na kamen Matija nagnu posljednje kapi vode iz mješine. Još jednom provjeri jatagan i kuburu koje je prikrio u travi i čekao. Dalje nije mogao, ali odlučio je bar skupo prodati svoju graničarsku kožu. Glavu je blago nagnuo, napravio se mrtav i kroz skoro dokraja sklopljene trepavice budno motrio. Nadao se da će njegovi progonitelji biti toliko samouvjereni kad ga ugledaju kako bespomoćno leži na sred udoline i da neće posumnjati na klopku koju im je postavio. Uskoro ih ugleda. Držali su se ruba udoline i živice.

– Ovaj je izgleda gotov – protisnu Rifo oprezno. – Ne umiri još kaurine, dok ne omastiš kolac! – dreknu. – Naš Klempo to radi odlično!

Nije bilo nikakve reakcije. Izašli su sva četvorica i približavali se Matiji koji je i dalje beživotno sjedio.

– Ovaj je stvarno gotov. Moj Redžo, sigurno je iskrvario – dobaci Rifo prilazeći na korak do Matije. – Murat će se jako naljutiti što mu izmaknu. A tako je nameračio obojicu nabiti na kolac – reče Rifo. Sagnu se i ispruži ruku da opipa Matiju, kako bi utvrdio da li je stvarno mrtav. Nije se stigao ni iznenaditi. Razrogačenih očiju je uočio samo nejasan pokret ruke kojim mu je Matija do drške zabio jatagan u prsa.

– Ubi me… kaurin! – kriknu i zakrklja. Zaglušujući pucanj iz Matijine kubure razliježe se Klancem. Kugla pogodi Redžu posred čela i on pade kao gromom ošinut.

– Ne pucaj! Stani! Hvataj živog! – dreknu jedan od Martoloka i obojica zadjenuše kubure za pojas. Izvukoše jatagane i stadoše kružiti poput izgladnjelih vukova oko Matije koji je odgurnuo Rifu u stranu, mahnito mašući krvavim jataganom.

– Odbaci jatagan Kaurine! Predaj se! – vikali su Martoloci dok su se pomalo približavali.
– Ni mrtav! – zastenja Matija. Pridiže se još malo i leđima čvrsto nasloni na kamen.
– Priđite lešinari! Ovako umiru graničari! – urlao je Matija sa luđačkim sjajem u očima.

*****

Nedaleko njih, tri jahača zastadoše kad se pucanj iz kubure prolomio Klancem.

– Čujete li! Kubura! Tu su naši! – povika Janko i sva trojica potjeraše konje u bjesomučan trk. Začuše galamu, a uskoro začuše urlik: “Ovako umiru graničari!”
– To je Matija! – viknu Stjepan.
– Juuuuriiiiiiiš graničariiii! – prolomi se urlik Janka Vukovića, od kojeg su se Martolci naprosto sledili. Tri demonske prilike na konjima uletješe u udolinicu. Martoloci se nisu ni snašli, a već su bili posječeni oštrim graničarskim sabljama. Niko Prpić je u naletu konjem odmah prvoga srušio na tlo, a potom mu brzim udarcem sabljom odsjekao skoro pola glave. Stjepan je drugoga zasjekao sabljom po lijevoj ruci i nije drugi put stigao ni zamahnuti jer se Janko u strahovitom naletu nagnuo iz sedla i Martoloku jednim udarcem sabljom odrubio glavu. Gusta krv Martoloka opet je natapala Gacku dolinu. Stjepan sjaha i pritrča Matiji. Suze mu napuniše zabrinute oči.

– Sokole moj! Živ si! – promrmlja drhtava glasa.
– Baš u pravo vrijeme… – započe Matija sa bolnim smiješkom. – Mada bi ih ja… – glava mu klonu, ali uspije prikupiti malo snage. – Andrija… Uhvatiše nas pred noć u zasjedu… Njemu ubiše konja, mene raniše, on okrenu i potjera mog konja da me ne uhvate. Tek se onda nastavio boriti… Nije imao šanse, uhvatiše ga… Mene još jednom pogodiše i raniše mi konja. Uspio sam se odvući oko 2 kilometra. Dalje nisam mogao. Mislio sam da je kraj… Maloprije su me našli. Napravio sam se mrtav i uspio srediti dvojicu, ali da vi niste došli… – zastade Matija i bolno uzdahnu.
– Bravo, junače naš! – pohvali ga Janko. On i Niko mu stisnuše desnicu.
– Ostavite mene i spašavajte Andriju… – glava mu klonu iscrpljeno.
– Dobro da je znao rane povezati. Inače bi već iskrvario – reče Stjepan. – Junak je to. mlad je, al’ je pravi graničar – reče Niko.
– Kad ga previješ, s njim na svog konja i pravac u utvrdu. Moraš mu što prije očistiti rane i izvaditi kuglu iz ramena. Kaštelan ide za nama. Čim ga sretneš uputi ga za nama. Mi idemo oprezno do njihova logora. Moramo spasiti Andriju – reče Janko dok su se on i Niko penjali na konje.

IV.

Kaštelan Petar Vučić je šetao kao lud po utvrdi. Imao je ružan predosjećaj. – Spremaj se. Idemo – obrati se Stanku Tomiću, koji jedva to dočeka.
– Ja sam uvijek spreman – odgovori mu ovaj odlučno. Potom kaštelan pozva stražara Iliju Babića. – Oglasi tajno uzbunu i organiziraj obranu utvrde sa još nekoliko mještana. Martoloci su blizu. Andrija i Matija se nisu još vratili. Otišli su ih tražiti Janko, Niko i Stjepan. Sa Markom Blažanom mislim da možeš sve organizirati dok se ne vratimo. On ti se upravo vratio sa izviđanja do Ostrovice – reče kaštelan, brzo uzjaha i podbode konja zajedno sa Stankom koji ga je pratio u stopu.

Nakon pola sata ispred sebe ugledaše jahača koji je kretao prema njima i ispred sebe drži nekog na konju.
– To je Stjepan! – viknu kaštelan. Uskoro prepoznaše Stjepana i ranjenog Matiju.
– Požurite se! Andriju živa zarobiše! Matija je ranjen! Upadoše u zasjedu! Janko i Niko vas čekaju putem! – vikao je Stjepan brže tjerajući konja. Kaštelan i Stanko Tomić potjeraše konje punim trkom. Nakon nekog vremena usporiše i laganim kasom se oprezno uputiše naprijed.

– Huuuuhuuuuu! Huuuuhuuuuu! – odjednom začuše sovu koja se oglasi dvaput. Stanko prinese ruku ustima i odgovori jednako dvaput.
– Sve je u redu. To su naši. Blizu smo – reče kaštelan, a uskoro ispred njih na put iskočiše graničari Janko i Niko.
– Brzo ste došli. Logor je ispred nas. Ima oko tristo metara. S ove strane nema stražara. Mislim da ih nisu ni postavljali jer čekaju onu četvoricu koju smo sredili. Mali je Matija dvaput ranjen, ali je uz malo sreće sam sredio dvojicu – pohvali ga Janko.
– Mali je izrastao u pravog graničara – reče kaštelan. Znao je on jako dobro da je Matija sad zadobio i ogromno poštovanje ostalih graničara.
Oprezno se privukoše logoru Martoloka, koji su upravo skidali janje s ražnja i spremali se za ručak.

*****

– Pa gdje više one naše vucibatine – dreknu Murat. – Još sam im rekao da se požure. Nema veze. Ako im ne ostane janjetine, tko im je kriv.
– Ovoga ćemo mi riješiti, a oni nek’ se bakću sa onim drugim. Tko zna je li uopće i živ – dobaci Klempo. Upravo je zašiljio i ogulio grabov kolac, te ga je mazao lojem kako bi lakše prošao Andriji kroz tijelo. Trojica se odvojiše i pograbiše Andriju, koji im se uzalud opirao. Uspio je samo još zaraditi nekoliko gadnih udaraca. Odvezaše ga od drveta, začas svukoše do gola i polegoše. Dvojica su da držala za ruke navaljeni preko njega, a jedan mu je držao noge. Klempo se približi sa zašiljenim kolcem i drvenim batom. Andrija sklopi umorne oči.
– Ovo je stvarno kraj – pomisli poraženo.

*****

– Sad je prilika – reče kaštelan i opali iz kubure. Kugla pogodi Klempu posred čela i odbaci ga na leđa. Janko, Niko i Stanko opališe iz svojih kubura u dva Martoloka pod oružjem koji su sa strane gledali nabijanje na kolac. Oni padoše kao gromom pogođeni. – Ajmooooo sokoloviiii! – povika kaštelan. Kao gladni vukovi navališe Vučićevi graničari. Janko Vuković sabljom pokosi preko leđa najbližeg Martoloka prije nego se uopće uspio snaći. Ovaj pade na zemlju. Jedan od Martoloka koji je držao Andriju povuče kuburu i opali u Niku Prpića kojeg kugla zakači preko lijeve strane lica, ali ga ovaj u punom naletu sabljom posiječe po desnoj ruci. Kubura zajedno sa odsječenom šakom pade na zemlju, a Martolok užasnuto vrisnu. Drugim preciznim udarcem Niko ga posiječe po vratu i ovaj pade na zemlju glasno krkljajući. Drugoga žestokim udarcima posiječe kaštelan i ovaj se sruši na zemlju pokraj Andrije koji je odmah shvati da mu je spas stigao doslovno u zadnjem trenu.

Na drugoj strani Stanko Tomić napade Murata, povećeg protivnika koji se dobro branio, ali nije imao šanse pred ovim iskusnim graničarem. Stanko ga vješto navuče snažnim zamahom sabljom, a potom ga jataganom koji je držao u drugoj ruci duboko zasiječe po trbuhu. Kad je pokleknuo, dovrši ga preciznim udarcem sabljom kojim ga je duboko zasjekao između vrata i lijevog ramena. Krv pljusnu, a Martolok pade nauzak i osta ležati. Nisu se Martoloci pravo ni uhvatili oružja, a već su bili posječeni od strane razjarenih graničara. Kad su vidjeli kakva je sudbina skoro zadesila njihovog brata po oružju, milosti ovdje nije bilo mjesta.

– Andrija brate! – viknu kaštelan i pritrča zgrčenom graničaru koji je još uvijek ležao na tlu.
– Došli ste ipak… – promumlja kroz razbijene usnice teško pretučeni graničar. – E, ovaj put je bilo jako blizu mojoj cijenjenoj guzici… – pokuša se našaliti Andrija, gledajući u mrtvog Klempu, koji je ležao na leđima još uvijek držeći u ruci pripremljen kolac.
– Da, bilo je blizu. Nismo mogli prije, junače moj. Nek’ si ti nama živ – reče kaštelan i zagrli svog graničara. – Možeš li ustati? – upita.
– Mogu, ali mi dajte hlače, da me se ovako gologuzog još neko ne bi prestrašio – izvali Andrija pa svi prasnuše u smijeh.
– Još će neko pomisliti da je to nova odora Brloških graničara – izvali Niko Prpić dobacujući mu hlače koje je pronašao odbačene.
– Pa kako… – započe Janko.
– A kako… Lako… Malo smo bili neoprezni, iako sam nešto slutio. Uletjeli smo pravo u zasjedu. Ovi su bili malo mudriji. Meni konja odmah ubiše i raniše Matiju. Dok sam ja tjerao njegova konja da ga spasim, već su bili preblizu… Bilo ih je puno i brzo su me savladali… pucali su za Matijom… – pričao je dalje Andrija.
– A mali… – upita sa zebnjom u glasu.
– Da mali! Prava je momčina! Izvukao se zahvaljujući tebi. Onda su ga stigli. Borio se kao lav, iako su ga dvaput pogodili – reče Janko.
– Uspio je tako ranjen na prijevaru ubiti dvojicu. Onda smo se mi umiješali i sredili ostalu dvojicu – dobaci Niko Prpić.
– I njega su mislili nabiti na kolac. Umalo smo obojica završili kao njegov pokojni otac. Prokleti bili. Glavom su platili svoje poganske običaje. Više bih volio sto puta umrijeti sasječen u boju, nego ovako nabijen na kolac. Užasna bi to bila smrt. Hvala vam braćo moja – reče Andrija zahvalno ih gledajući.

Pokupili su oružje i pohvatali konje, te pokopali poginule i potom krenuli prema utvrdi u Brlogu.

Stjepan je poput furije dojahao u utvrdu. Marija vrisnu kad ispred njega na konju ugleda onesviještena Matiju zakrvavljene odore.
– Priberi se! Tople vode i ručnika! Brzo! – vikao je Stjepan Mariji, dok su ga on i Ilija stavljali na stol. Marija je nečujno plakala i uzdisala, ali je bila potpuno sabrana. Bez greške je slijedila sve Stjepanove upute. Iako je vidjela neizmjernu bol u njegovim očima, znala je da čini sve da spasi njezina sina. Držala je čvrsto lampu, kako bi Stjepan mogao izvaditi kuglu iz Matijinog ramena. Odmah je procijenio da je ta rana najteža jer je ona rana na bedru bila dobro podvezana, a kugla je izašla ne oštetivši niti vitalne žile niti kosti.
– Dobro je podvezao rane. To ga je spasilo, inače bi iskrvario – prošapće Stjepan.
– E, tko ga to nauči, da mi je znati – pomisli Marija u sebi i nešto joj bi toplo oko srca. Stjepan mu je svojim znanjem već puno puta spasio život, a nekako se nadala da će i sada uspjeti. Stjepan je bio sav obliven znojem. Nakon pola sata teške muke, uspio je zakačiti svojom “žlicom” kuglu i polagano je izvući iz rane. Nju mu je samo za vađenje kugli iz rana iskovao kovač Mate u Otočcu, iako su svi mislili da je sišao s uma.
– Daj da spalimo ranu – reče umorno Mariji. Ona mu sa ognjišta pruži dobro zagrijan dio slomljene sablje, koju je Stjepan koristio samo za spaljivanje rana. On prihvati krpom vruće željezo i uzdahnu. Nije mu bilo baš lako spaliti ranu na sinovcu.
– Moraš! Ne oklijevaj! – reče mu Marija odrješito. On prisloni užareno željezo, a Matija se napnu i potom opusti. – Hvala Bogu pa je u dubokoj nesvjestici – reče Stjepan i uzdahnu bolno. Miris spaljenog mesa ispunio je prostoriju, ali njih su dvoje radili kao dobro uigrani tim. Naprosto su nadopunjavali jedno drugo. Marija nanese meleme koje je pripremila pa su mu zajedno premotali očišćene rane, a potom Matiju stavili u krevet.
– Sad nam preostaje jedino čekati. Bit će dobro, ako ne dobije jaku upalu, iako mislim da bi melemi trebali odraditi svoje – reče Stjepan umorno.
Onda u tišini sobe konačno potanko Mariji ispriča što se sve dogodilo. Kad joj je rekao kako se Andrija junački ponio da zaštiti njezinog sina, zbog čega su ga živa uhvatile Osmanlije, Marija bolno zajeca.
– O jadan Andrija, tako je plemenit, valjda neće proći kao moj pokojni… Ipak si mi ga uspio spasiti – reče i pogleda Stjepana pogledom punim topline. – Junače moj – reče.
– Marija, ja… – započe Stjepan. –
– Šuti! Ništa ne govori – reče mu i strasno ga poljubi, a on joj žudno uzvrati poljubac. Ostali su tako zagrljeni, uz Matijin krevet čekajući da se probudi. Tri sata kasnije Matija pomalo otvori oči. Ugleda majku Mariju i strica Stjepana koji su sjedili na drugom krevetu, držali se za ruke i zaljubljeno gledali. Nešto mu baš bi milo pri srcu zbog toga. Dugo se već nadao da će to tako nekako i biti kako je priželjkivao. Pokuša se pomaknuti, ali ga malo zapeče rana na ramenu. Njih dvoje trgnuše ruke, kao opečeni.
– Neka – reče majci. Gledala ga je. Bilo ju je sram. Stric Stjepan je samo oborio pogled i šutio. I njemu je bilo jako neugodno. – Neka. Nemojte se sramiti. Neka su se i moje i vaše želje ispunile. Drago mi je zbog vas oboje. Imate moj blagoslov – reče tiho i opet utonu u san. Mariji su suze radosnice krenule niz lice. Priđe krevetu i radosno poljubi Matiju.
– Milo moje dijete. Hvala ti sine – reče. Potom se ustade s kreveta i zagrli Stjepana. – Nekako sam znala. Matija te voli kao rođenog oca – reče i pogladi Stjepana po licu, a on je presretan opet poljubi.

Dva sata kasnije veselje je bilo potpuno. U suton je kaštelan Petar Vučić došao u utvrdu sa svojim graničarima, a za njim su jahali Andrija Rupčić, koji se jedva držao na konju, te njegovi vjerni prijatelji Janko Vuković, Niko Prpić i Stanko Tomić. Svi su ih dočekali uz vesele povike i htjeli im stisnuti ruku. Manda zagrli svojeg graničara Janka i sva rumena s njim požuri kući. Stjepan i Marija su Andriju očistili od krvi i previli mu rane.
– Hvala ti junače, što si se žrtvovao za mojega sina. Nikad ti to neću zaboraviti – reče mu Marija, dok mu je stavljala meleme na brojne posjekotine.
– Tvoj sin je pravi graničar i danas je pokazao Osmanlijama kako se graničari bore skoro do same smrti. Možeš biti ponosna na njega – reče joj Andrija toplo.

Svanulo je prekrasno jutro. Sunce se igralo sa pokojim proljetnim oblačkom nad Gackom dolinom. Matija otvori oči i ugleda Andriju kako još spava na krevetu do njega. Sav je bio plav u licu od batina, ali sve rane su mu bile uredno previjene i očišćene.
– Hvala Bogu, živ si – promrmlja Matija.
– A što si ti mislio, da je mene lako ubiti – reče Andrija otvarajući oči.
– Hvala ti što si potjerao mog konja – zahvali mu Matija.
– Tako mi graničari radimo. I ti bi to za mene učinio. Ipak si im dao po repu. Dečki su mi ispričali kako si se borio. Kao pravi graničar – reče mu Andrija ponosno, a Matija ga zahvalno pogleda jer mu je pohvala ovoga prekaljenog graničara baš iznimno značila.

U tom trenutku na vrata nahrupiše kaštelan i njegovi graničari. – Dobro je prošlo – dobaci obješenjački Niko Prpić. – Da dobro – prihvati šalu Janko Vuković. – Bilo je napeto. Našem Andriji kolac za dlaku promaši guzicu – provali Janko, a svi prasnuše u gromoglasan smijeh.
Stjepan i Marija stajali su uz krevet i zaljubljeno se gledali.
Kaštelan Petar Vučić se glasno nakašlja i svi se uozbiljiše.
– E, da umalo da zaboravim – reče važno. – Vas dvojica da ste se što prije oporavili.
– A zašto? Opet neki pohod? – upita Andrija.
– Pa kume, nećeš valjda tako ružan na vjenčanje – umjesto kaštelana odgovori mu Stjepan veselo dok je grlio Mariju, svoju buduću nevjestu, a potom su im svi odreda čestitali.

– Svako zlo za neko dobro – pomisli zamišljeno kaštelan, dok je malo kasnije sa bedema utvrde u Brlogu gledao veselu igru oblaka i vjetra iznad Gacke doline.

Goran Jurković
6. veljače 2021. godine.-

Ova priča je fiktivna. Radnja je izmišljena, kao i neki likovi. Brloški kaštelan Petar Vučić stvarna je povijesna osoba, a neke činjenice su temeljene na povijesnim činjenicama i zapisima, te stavljene u kontekst stvarnog vremena i prostora.

DOLAZAK…

Kroz nevolje, tamu,
Ljubav nas je
Takla,
Svu je muku načas
Našem puku
Makla,
Uskrsnu Sin Božji
Nakon patnje,
Muke,
Donoseći radost,
Držeć’ nas za
Ruke,
Došao je tiho
U domove
Naše,
Da utješi slabe,
One što se
Plaše,
Da ojača duše
Svima koji
Mole,
Noseć’ tako ljubav
Svima koji
Vole…

Goran Jurković
4. travnja 2021. godine.-

PUT POD TUĐE SKUTE…

Namršten starac
Pita svoga
Puka,
Kuda to ideš,
Što li te
Vuče,
Bez časti živjet’
Prava je
Muka,
Ne daj na svoje
Mili moj
Puče,
Razmisli dobro
Što sutra
Nosi,
Tuđina služit’
Ništa ne
Znači,
Uživaj sretan
U svojoj
Rosi,
Nikome ne daj
Da dom ti
Tlači,
Velebit starac
Uzdahnu
Jako,
Zabrinut uvijek
Za roda
Pute,
Neslogu gledat’
Nije mu
Lako,
Koja nas vodi
Pod tuđe
Skute…

Goran Jurković
30. ožujka 2021. godine.-

PLAĆENA DIVOTA

U proljetno jutro
Obuze me
Sjeta,
Misli su mi jutros
Baš posebno
Tužne,
Vraćaju se tiho,
Obljetnice,
Ljeta,
Iz kojih još pamtim
Neke stvari
Ružne,
Skupili su glave
Ti mladići
Sretni,
I stali k’o jedan
U obranu
Doma,
Žudeć’ za slobodom
Nisu bili
Svjesni,
Da će ljubav
Nekog odvest i do
Groba,
Među njima Josip
Prvi život
Dade,
Položi ga časno
Na oltaru
Svetom,
Kao prva žrtva
Mladi život
Pade,
Da bi dom nam danas
Bio bolje
Mjesto,
Sjetite se žrtve,
Mladoga
Života,
Svi Vi koji danas
Ne cijenite
Mira,
Znajte da je skupo
Plaćena
Divota,
Što branitelj kupi
Žrtvujuć’
Života…

Goran Jurković
31. ožujka 2021. godine.-

„USUSRET USKRSU“ – izložba u Korenici

Današnji lijep i sunčan proljetni dan u Korenici dodatno je uljepšalo otvaranje izložbe slika „USUSRET USKRSU“, koju su građanima Korenice priredili likovni umjetnici Marija Božić, Dijana Mlinarić Daić, Željko Breka i Borislav Tutić, pod pokroviteljstvom općine Plitvička Jezera.

Ova izložba je veliki iskorak i svjetlo u ovim tmurnim vremenima kada kultura i umjetnost prolaze doista teško razdoblje zbog postojeće pandemije i epidemioloških mjera.

Uz pridržavanje svih epidemioloških mjera izložbu je u 11,00 sati otvorio načelnik općine Plitvička Jezera Ante Kovač, koji se zahvalio svim učesnicima koji su već postali prepoznatljivi zbog svojeg truda i zalaganja u podizanju kvalitete života sudjelovanjem u društvenim događanjima na području općine Plitvička Jezera.

Na sebi svojstven način otvaranje izložbe je moderirao Mile Mečev, ravnatelj Narodne knjižnice u Korenici, koji je istaknuo vrijednost umjetnosti, slikarstva, pisane riječi, kao i čuvanja i razvijanja kulturne baštine u cjelini, a moja malenkost je dala svoj doprinos recitalom mojih autorskih pjesama: Na obzoru nade, Galerija nad Krbavom, Pod Mrsinjom gradom, Moja Plješevice i Uskrsno jaje.

Izložba slika otvorena je od 29 ožujka do 3. travnja 2021. godine. Dođite i uživajte u prelijepim slikama naših likovnih umjetnika kojima se od srca zahvaljujem na ovoj impresivnoj izložbi koja nam je uljepšala naše Uskrsne blagdane.

U privitku možete pogledati galeriju slika i prigodni video objavljen na mojem YouTube kanalu pod naslovom Ususret Uskrsu – izložba slika u Korenici.

Goran Jurković

POD MRSINJOM GRADOM…

Ranim jutrom, zorom,
Razbi se
Tišina,
Probuđena zvonom,
Budi se dolina,
Pod Mrsinjom gradom
Uspavana leži,
Korenica tako,
Dok snovima
Bježi,
Najprije se Mrsinj
Pod zrakama
Budi,
Pa se jutrom sunce
Korenici
Čudi,
Kad provire zrake
Iznad
Plješevice,
Probude se jutrom
Uspavane
Ptice,
Pa pjevaju tako
Dok ih zvono
Budi,
Za ranoga jutra,
Čim zora
Zarudi…

Goran Jurković
7. ožujka 2021. godine.-

Ovu i ostalih još nekoliko nekoliko autorskih pjesama posvećenih zavičaju, Uskrsu i vrijednim prijateljima možete poslušati i u prigodnom video uratku na YouTube kanalu po naslovom Galerija nad Krbavom.

KROJAČ RIJEČI…

Krojeć’ tako u
Tišini,
Retke svoje
Odabrane,
Prepušta se baš
Milini,
Pjesnik duše
Razdragane,
Skraja tako i
Prekraja,
Osjećaje svoje
Puste,
Pa od sreće ili
Raja,
Odlazi do tuge
Guste,
Šeta okom
Po prirodi,
Detalje mu misli
Love,
Njegovo ga srce
Vodi,
Dok riječi kroz tintu
Plove…