INSPEKTOR GRGA: Priče iz Gacke doline – Slučaj Pumpa – 2. dio

© photo by Goran Jurković

… nastavak

V.

Ujutro ga je u 7 sati probudila njegova budilica koja je zvrčala do iznemoglosti, a on ju je jedva čuo. Rakija i umor su odradili svoje, te je spavao kao zaklan, dubokim okrepljujućim snom.

Ustao se, na brzinu spremio i obukao čistu košulju, zimsku jaknu i čizme, navukao vunenu kapu jer je vani sve smrzlo i dobrano zahladilo, nakon što je jučer snijeg padao cijelu noć i dan. Napadalo ga je preko pola metra, ali su sve ulice danas bile čiste i posute. Lagano je odšetao do kioska, kupio 3 kutije plavog „Ronhilla“ i „Večernjak“. Cijelo je vrijeme uživao u škripanju snijega pod čizmama dok je lagano išao na posao.

Čim je došao, već je vidio da svi nervozno čekaju novosti jer je jučerašnje ubojstvo nekako posve ulilo neki osjećaj nemira u cijelom gradu, jer je na sred ulice, pred sudom ubijen čovjek. To nikome nije drago za čuti, a kamoli vidjeti. Grga, Pero i šef Mate lagano su i pažljivo slagali kockice ove naizgled komplicirane slagalice.

Šef Mate je pažljivo saslušao izvješće inspektora Danijela J., Inspektora Ivica H., Inspektora Josipa R. i Inspektora Damira P., vođe sektora Stipe i vođe sektora Franje, te  Krim. Tehničara Dubravka F., koji su zajedno sa službenicima u gradskoj ophodnji dobili su zadaću da obave razgovore sa svim stanarima u ulici Bartola Kašića.

Pojedinačno su iznijeli s kime su sve obavili razgovore, s posebnim naglaskom na sve one koji su u vrijeme ubojstva išli na posao. Nisu imali konkretnijih saznanja, jedino je Slavica K., koja je išla iz noćne smjene kući zamijetila čovjeka koji je gologlav posrtao kroz ulicu Bartola Kašića oko 05,40 sati. Mislila je da se radi o pijancu, pa se prepala jer je bez riječi prošao pokraj nje, a ona se nije usudila okrenuti jer se bojala da je ne napadne. Tek je to rekla poslijepodne inspektoru Danijelu koji joj je zakucao na vrata tijekom terenske provjere.

Ostale izjave nisu dale neka korisna saznanja iako je obavljeno oko 130 razgovora tijekom dana, a saznanja su se sva odnosila na to da je Vladimir K., osobenjak, sklon uživanju marihuane, ali bez čvrstih i uvjerljivih iskaza o okolnostima njegovog stradanja.

Potom je nakon toga pomoćnik Mate rekao da čekaju rezultate obdukcije iz Rijeke, poslije koje će valjda saznati još nešto. Podijelio je inspektorima zadaće radi obavljanja razgovora sa djelatnicima benzinske pumpe, a ostalima naložio da što prije napišu sva pismena kako bi mogao izvršiti detaljnu analizu i isplanirati daljnje korake u istraživanju ubojstva.

Inspektor Grga je u 9 sati primio na razgovor poslovođu benzinske pumpe Slavena Š. On mu je u kratkim crtama najprije iznio svoje sumnje u vezi počinjenog razbojništva otprije mjesec i pol dana, kada im je iz blagajne i kase otuđeno oko 76000 Kuna. To je neuobičajeno veliki novac, koji se rijetko može naći u Otočkoj poslovnici, a skupljen je tijekom vikenda jer je bilo stvarno dosta prometa. Bio je mišljenja da je netko znao da će tog ponedjeljka prije predaje smjene toliki novac biti u kasi.

To mu je bilo sumnjivo i to je govorio i Inspektoru Damiru  koji je vršio očevid, ali misli da njega baš nije bilo previše briga. Grga je šutio i nije htio komentirati rad svojega kolege iako je o tome imao svoje mišljenje, koje je već rekao šefu Mati. Pa ne može o tome raspravljati sa građanima, pomisli. Nisam na nikoga mogao uprijeti prstom, reče Slaven, ali mi je nešto bilo sumnjivo ponašanje pokojnog Vladimira K.. Jednom prije sam ga u noćnoj smjeni uhvatio da puši yoint, odnosno marihuanu u prostoru pumpe. Noćne smo smjene imali samo povremeno, po potrebi, uglavnom za potrebe vojske jer pumpa uglavnom radi samo u dvije smjene. Obećao mi je da neće to nikada više napraviti pa sam mu progledao kroz prste, a mogao je samo zbog pušenja dobiti otkaz. Nešto mi je govorilo da kod njega nije sve u redu, nastavi Slaven, ali nisam imao nikakvih dokaza. Uglavnom je bio u korektnim odnosima sa svima na pumpi, a od prijatelja, čekaj malo, ne mogu izdvojiti nikoga, osim…, e da sjetio sam se vidio sam ga jedno dva puta na kavi u hotelu sa onim kosonjom, žutim, onim što radi u kiosku zadnjih pola godine.

Kad je završio Inspektor Grga je obišao sve ostale, koji su obavljali razgovore sa ostalim uposlenicima, te su on i pomoćnik Mate utvrdili da nisu prikupljena neka konkretnija saznanja.

VI.

Pomoćnik Mate je provjerom u evidencijama i na šalterskoj službi u razgovoru sa gospođom Ksenijom P. diskretno utvrdio, da uposlenik kioska „Tisak“ Željko P., čiji je novčanik pronađen u stanu ubijenog Vladimira K. nikada nije prijavio gubitak osobne iskaznice. Kockice su se izgleda pomalo počele slagati.

Pronađene tragove i osušenu krv je Krim. tehničar Pero spakirao i pripremio za vještačenje, a Grga je odlučio malo podrobnije provjeriti Željka P., prema kojemu se lagano počeo usmjeravati jedan krak istraživanja. Iako ga je površno i osobno poznavao, te je znao da je prije zaposlenja bio profesionalni vojnik u jednoj od izvođačko-diverzantskih postrojbi Glavnog stožera.

Nazvao je svojeg prijatelja „Gavrana“, a to je bio nadimak Ante P., djelatnika kriminalističke vojne policije u 71. bojnoj vojne policije, koja je pokrivala i područje grada Otočca. On mu je izvršio provjeru i za jedno sat vremena ga izvijestio da je Željko P. demobiliziran iz postrojbi Hrvatske vojske, navodno zbog nekog sranja kojeg je napravio na ratištu u Hercegovini, iako nije zabilježeno da je ikada tamo bio. Imao je jako puno ratničkog i vojničkog iskustva, odlikovan je u više navrata, a od iznimnog je značaja bila informacija da je praktički bio virtuoz u baratanju nožem, te je sa potpunom sigurnošću bacao nož na udaljenosti od 20 metara i mogao je na toj udaljenosti pogoditi čovjeka u oko ako je htio. Po demobilizaciji je potegnuo neke veze, dobio status ratnog vojnog invalida i otišao u mirovinu. Međutim, za nekoliko je mjeseci opet potegnuo veze i zaposlio se u kiosku ispred pučkog učilišta u Otočcu, što je bilo jako čudno jer je imao dobru mirovinu, te mu je taj posao bio izgleda paravan za nešto.

Nakon toga, iako je rijetko odlazio na taj kiosk „Tiska“, Inspektor Grga je sa Krim. Tehničarem Perom došao kupiti žvakaće gume i kutiju plavog „Ronhilla“.  Željko P. je bio u smjeni. Šutke je pogledao Inspektora Grgu, dobro ga je poznavao. Njegova je duga plava kosa bila vezana u rep. Nije se ni brijao. Gusta plava brada prekrivala mu je lice. Kad mu je pružao “kusur”, Inspektor Grga mu je tobože nespretno uhvatio i okrenuo ruku. Na gornjoj strani desnog zapešća bila je vidljiva velika tetovaža „Malteškog križa“, koja se protezala do ručnih zglavaka i do pola lakta.

Oho, ovo postaje sve zanimljivije, pomisli Grga u sebi, duga kosa, rep, vojničko držanje, a njegovi dokumenti u stanu pokojnika, gubitak dokumenata nije prijavljen.

Krim. Tehničar Pero je zainteresirano stajao ispred kioska i gledao Grginu predstavu. Što ti izvodiš, upita Grgu, ma ništa, ništa, kratko mu odgovori Grga i uputiše se preko parkinga prema hotelu. U tom trenutku pred samim kioskom prasak. Dva auta su se na zaleđenom parkingu malo „kvrcnula“, a Grgi sinu jedna odlična ideja.

Čim su došli u predvorje hotela “Park“, Inspektor Grga pozdravi recepcionarku Maju, te je zamoli da se posluži telefonom sa recepcije. Pozva dežurnog šefa smjene Dražena da ophodnju pozove u postaju, te ih upozna sa prometnom nezgodom ispred kioska između dva vozila koja se upravo dogodila, te da ispitaju djelatnika u kiosku kao svjedoka jer se to desilo na dva metra od kioska. Tijekom ispitivanja neka ga obavezno zatraže osobnu iskaznicu jer je to uobičajeno, ali neka ne inzistiraju ako je ne bude imao već neka samo zabilježe odgovor i o tome sačine službenu zabilješku. Grga je još zamolio da će ih sačekati u hotelu pa kad završe sa postupanjem neka dođu u hotel na kavu i da ga izvijeste o učinjenom. Dobro, reče mu šef smjene, iako nije ništa shvaćao, ali je postupio onako kako je Inspektor Grga od njega zatražio jer je dobro znao da to nije bez razloga.

Uskoro je još dok su sjedili došao vođa ophodnje Nikola Č., te je dok su pili kavu ispričao da je obavio razgovor sa svjedokom nezgode Željkom P., koji mu je dao izjavu, ali kod sebe nije imao osobnu iskaznicu, te im je rekao da mu je ostala kod kuće. Opa, prve laži su počele, pomisli zadovoljno Grga, dok se Pero samo zagonetno smiješio, shvaćajući malu klopku koju je Grga upravo bio postavio i što je s time htio postići.

Pošto su popili kavu u hotelu, a Nikola Č. se obvezao na kraju smjene sačiniti službenu zabilješku o tome, iako mu nisu rekli razlog, on je posumnjao da ta sitna provjerica za osobnu mora imati veze sa nečim važnim jer je Inspektor Grga ne bi bez veze zatražio. Možda sa ovim ubojstvom, pomisli zamišljeno Nikola Č.

Potom su se Inspektor Grga i Krim. Tehničar Pero vratili u policijsku postaju. Zatekli su šefa Matu kako telefonira i sjeli kad im je glavom pokazao dok je nešto pisao u notes. Ubrzo je iz razgovora Grga zaključio da razgovara sa patologom koji je izvršio obdukciju mrtvog tijela ubijenog Vladimira K.. Potom je spustio slušalicu i zamišljeno se zagledao u jednu točku u zidu.

Dečki moji, reče, naš Vladimir K., je ubijen najvjerojatnije vojničkim nožem, a prema doktorovom iskustvu i nalazu, veličina i oblik oštrice odgovara vojničkom nožu za bacanje, bodežu sa obostranom oštricom. Vrlo profesionalno. Jedan ubod u bubreg, a jedan je zakačio srce. Živio je još skoro pola sata. Sigurno je nesretnik bio krenuo prema bolnici u nadi da će preživjeti, ali je pao kod suda, nakon 100-tinjak metara koje je jedva uspio prijeći.

Već je bilo oko 16 sati poslijepodne i pomoćnik Mate ih potjera kući da se odmore. Sutra je sahrana oko 13 sati, reče im na odlasku, a također će biti gotova i provjera telefonskih poziva.

Nakon dugo vremena, Inspektor Grga je otišao direktno kući i odmah zalegao u krevet. Očekuju ih naporni dani i mora se dobro odmoriti. Probudila ga je glad oko 20 sati. Na brzinu je ispekao nekoliko jaja i komad slanine, sve zalio šalicom skuhane kave, a potom malo gledao jednu seriju na televizoru.

Pošto nije bilo kasno, telefonom je nazvao Katarinu u stan u Rijeku, te su malo razgovarali, a potom je desetak minuta razgovarao i sa svojom Silvijom, koju je najviše zanimalo kad će doći k njima u Rijeku, pa ju je morao uvjeriti da će to biti već slijedeći tjedan. Potom je još nekoliko minuta razgovarao sa Katarinom, koja ga je zabrinuto upitala da li je dobro jer djeluje umorno po glasu. Znao je da se ona i dalje brine i da ga i dalje voli, a volio je i on nju i u sebi se pitao da li će mu ikad život opet pružiti bar jednu šansu za popravak. Možda jednom, pomisli u sebi, kad se riješim ove proklete službe.

Nakon razgovora na brzinu se obrijao i okupao, a potom navio budilicu, legao u krevet i zaspao kao klada, i spavao do jutra mrtvačkim snom sve dok ga nije probudila budilica sa sigurne udaljenosti na stolu, tako da se odmah morao ustati.

VII.

Ujutro je Grga uglavnom rješavao spis i pisao u njega službene zabilješke i kompletirao pomalo prijavu protiv nepoznatog počinitelja ubojstva, koju je potom odnio na potpis.

Oko 10 sati u postaju je navratio stric ubijenog Vladimira K.. Zvao se Željko K., te je tražio inspektora koji je zadužen za slučaj, pa ga je Inspektor Grga primio na razgovor. Sa suzom u oku je Grgu zamolio da poduzme sve što može da pronađe ubojicu. Vladimir K. nije imao roditelje, rano su umrli, a stric je pomalo osjećao krivnju što ga nije povukao k sebi u Zagreb, da radi u njegovoj velikoj firmi za proizvodnju plastične stolarije.

Nakon što mu je Grga obećao da čine sve da pronađu ubojicu i uzeo njegov telefon za kontakt, on je potišten otišao, a Grga se kratko u 13 sati sa pomoćnikom Matom i Krim. tehničarom Perom pojavio na sahrani na groblju u otočkoj Dubravi, gdje se okupilo tridesetak ljudi, uglavnom uposlenika na benzinskoj pumpi, susjeda i poznanika. Iako je vrlo dobro gledao na groblju nije primijetio tobožnjeg prijatelja ubijenog, uposlenika kioska Željka P., odnosno „Kosonju“, koji mu je nadimak već interno sam od sebe nadjenuo.

Poslije sahrane došli su u policijsku postaju, gdje je pomoćnik Mate, oko 14,15 sati zaprimio poštu i provjeru telefonskih poziva sa telefona ubijenog Vladimira K., i telefona Željka P., koji se već polako dovodio u vezu sa njegovim ubojstvom. Izvršenom provjerom utvrđeno je da su njih dvojica jako često kontaktirali. Posebno intenzivno prije i nakon razbojništva na benzinskoj pumpi pri čemu je odneseno 76000 Kuna. Utvrđeno je da je uglavnom ubijeni zvao Željka P. vrlo često u večernjim satima, a zadnji put ga je zvao uvečer prije ubojstva u 22 sata.

Osim toga provjerom je utvrđeno da je Željko P. u više navrata kontaktirao sa telefonom, koji je bio u vlasništvu Branka A., a koji je u evidencijama policije bio zaveden pod nadimkom „Krvavi Branko“ jer ga se dovodilo u vezu sa nekoliko krvavih i svirepih ubojstava u Zagrebu, koje mu nažalost nije nitko mogao dokazati. Izgleda da je uglavnom ubijao ljude koji su ga prevarili ili mu ostali dužni.

Nakon što su proučili detaljno provjeru, te utvrdili da se slagalica skoro posložila Mate je zatražio nalog za pretragu stana u ulici Kralja Zvonimira, odmah iznad apoteke, koji je koristio Željko P., koji je živio u stanu od brata Drage P., a koji se nalazio na privremenom radu u Njemačkoj. Pritisak javnosti je bio ogroman i trebalo je okončati što prije ovo istraživanje i pronaći ubojicu.

Za potrebe pretrage i jer se radilo o bivšem vojniku iznimnih sposobnosti zapovjednik Brane zatražio je i potporu specijalne policije iz Gospića. Dogovorio i dolazak poligrafiste u Otočac, radi poligrafskog testiranja, kako se ne bi išlo za Rijeku, ako to bude uopće potrebno.

Nakon što su sve dogovorili, oko 18 sati otišli su kući, a šef Mate je dogovorio jutarnji sastanak u Policijskoj postaji u 4 sata ujutro, radi pripreme i potpunog iznenađenja prilikom uhićenja Željka P..

Ujutro su svi bili u policijskoj postaji i prije 4 ujutro. I zapovjednik Brane je dočekao grupu SJP iz Gospića, koju je vodio iskusni instruktor Ivan C., zvani „Crni“. On je bio jedan od najsposobnijih specijalaca u državi koji je došao sa svoja 3 momka spremna na sve, a koji su šutke sjedili u kancelariji ne skidajući crne potkape samo sa prorezima za oči i usta.

Načelnik PU Tomislav K., je osobno poslao specijalce zadovoljan rezultatima dosadašnjeg istraživanja o čemu ga je izvijestio zapovjednik Brane. Sad je još samo trebalo izvesti uhićenje počinitelja sa što manje štete. Inspektor Grga se u sebi molio da sve prođe kao treba.

Zajedno sa dvojicom vatrogasaca kao svjedocima, u 05,10 sati specijalci su upali u stan Željka P., koji nije stigao uopće repetirati pištolj, koji je držao pored glave, a već je bio bačen s kreveta i vezan po pripadnicima specijalne policije. Bio je bijesan, ali se i tresao. Vjerojatno od straha ili samo od nemoći jer je znao da je gotov.

Pretraga je polagano počela od spavaće sobe gdje je i zatečen na spavanju. Pod krevetom je pronađena smeđa vreća koja je odgovarala opisu koji su dali uposlenici benzinske postaje da je korištena pri razbojništvu izvršenom na benzinskoj postaji. U vreći je nađena crna maska-potkapa sa prorezima za oči i usta, kao i komad bijelog telefonskog kabela, koji je istrgnut iz zida u skladišnom prostoru benzinske postaje, kao i 25000 kuna u novim novčanicama, složenim i spremljenim u snopove od po 1000 kuna. U ormaru u sobi pronađena je vojna maskirna odora bez oznaka i vojničke čizme, a na dnu ormara automatska puška sa preklopnim kundakom. U jakni maskirne odore pronađena su dva skrivena džepa u kojima su pronađena 2 noža vojna za bacanje, a na jednom nožu i džepu pronađeni su tragovi nalik na krv.

U kupatilu, u skrivenom skloništu ispod kade pronađena se tri paketa od po kilogram zelene biljne materije, kao i digitalna vaga za vaganje droge, koju je Krim. tehničar Pero preliminarno testirao, te je test pokazao da se radi o marihuani umotanoj u bijele vrećice i omotane smeđom selotejp trakom.

Nakon što su sačinili zapisnik po dolasku u policijsku postaju izvršeno je poligrafsko testiranje, kojom prilikom je utvrđena pozitivna reakcija na sve elementa razbojništva počinjenog u benzinskoj postaji u Otočcu i ubojstva Vladimira K..

Nakon izvršenog poligrafskog testiranja Inspektor Grga je osumnjičenom Željku P. priopćio da zna da je on tvrd momak, ali da su sve dokaze prikupili, samo treba još neke sitnice staviti na pravo mjesto kao bi se potpuno objasnio motiv, te stavio njegov novčanik ispred njega na stol.

Željko P. je problijedio kao krpa, nije mogao vjerovati da su našli njegov novčanik i sve povezali, pomisli u sebi, a onda je u potpunosti priznao sve. Tako je ispričao da je ubijenog Vladimira K., upoznao prvi put prije godinu dana na jednom rođendanu, gdje je donio marihuanu koju inače nabavlja od „Krvavog Branka“ u Zagrebu. Od tada je Vladimir K. postao njegova stalna mušterija koja je kupovala drogu za svoje potrebe.

Prije otprilike nešto više od mjesec i pol dana sjedili su kod njega u stanu iznad apoteke, gdje je Vladimir došao po dogovorenu pošiljku, te su se pomalo napušeni počeli dogovarati kako bi valjalo malo proširiti posao s drogom, ali bi za to trebalo i malo više novaca. Tada im je na um palo da bi mogli u dogovoru opljačkati pumpu, ali kad u njoj bude dosta novaca, što mu je Vladimir trebao dojaviti. To je Vladimir dan prije i učinio, jer je znao da je taj vikend u pumpi bilo prometa više od 70000 Kuna koje je poslovođa ponedjeljkom ujutro trebao odnijeti u Zavod za platni promet (ZAP). Ujutro je uletio s puškom, opljačkao pumpu i sve je prošlo kako treba, osim jednog detalja. Pri bijegu iz prodajnog prostora pokliznuo se i pao, a tom prilikom mu je iz džepa ispao novčanik sa dokumentima.

Nije odmah saznao da ga je Vladimir K. pronašao. Također je rekao da su se bili dogovorili da trećinu novca dobiva on, trećinu Vladimir K., a trećinu je trebalo iskoristiti za kupovinu malo veće količine droge u Zagrebu, pa ako posao krene uložiti će se još para.  Tada je dao Vladimiru 25300 Kuna. Uložio jedan dio u marihuanu, a jedan dio ostavio dok vidi kako će se posao sa marihuanom dalje razvijati.

Nekoliko dana poslije čuli su se telefonom, iako su se dogovorili da se neće neko vrijeme čuti ni vidjeti, ali on nije izdržao, a Željko P. je odmah znao da nešto nije u redu. Vladimir K. je došao k njemu u stan i počeo ga ucjenjivati novčanikom tražeći drogu i još novca.

Dao mu je nešto droge u vrijednosti oko 1000 Kuna, i 2000 Kuna gotovine i zamolio ga da više ne dolazi, a on je obećao vratiti novčanik. To je trajalo nekoliko dana, a onda je Vladimir opet nazvao i tražio 10000 Kuna za kupnju auta na koje mu je „zinula“ guzica. Nije mu mogao više dati jer bi ugrozio svoj život, pošto je novac od prodaje droge morao vratiti „Krvavom Branku“.

Zvao je opet uvečer prije ubojstva i opet tražio novac, a on mu je obećao ujutro doći pred zgradu dati novac, ako mu odmah preda novčanik. Nije ponio novac, a možda bi mu ga naknadno dao da je ponio sa sobom novčanik. Sačekao ga je u hodniku, a prethodno je odšarafio žarulju u prizemlju da se što slabije vidi u hodniku. Kad se Vladimir K. spustio niz stepenište bahato ga je tražio novac, a ovaj ga je zatražio novčanik. On novčanik nije ni mislio predati, tad mu je sinulo, te ga je nakon kraće prepirke ubo nožem dva puta, u bubreg i u srce. Znao je točno gdje će ga ubosti jer je za to vrhunski obučen kroz svoje sudjelovanje u ratu.

Mislio je kasnije provaliti u stan i ukrasti mu novac i drogu, ali je vidio policijsko vozilo pred zgradom i prepao se da će ga policija uhititi.

Ostatak Vam je poznat, reče, počeo sam osjećati da mi je policija na tragu, kad ste mi uhvatili ruku na kiosku i pogledali tetovažu na ruci, shvatio sam da nešto nije u redu. Mislim da su je primijetili i na pumpi tijekom razbojništva, reče na kraju.

Nakon toga Inspektor Grga ga je uhitio zbog počinjenih kaznenih djela Ubojstva, Razbojništva i Zlouporabe opojnih droga, a Željko P. je potpisao Zapisnik o uzimanju izjave  sa svojim potpunim priznanjem kaznenih djela. Ujutro su ga slijedeći dan priveli u Istražni centar u Gospiću.

Za nekoliko dana je vještačenjem utvrđeno da DNA pokojnog Vladimira Č. u potpunosti odgovara DNA profilu izdvojenom na tragovima krvi pronađenim na stepeništu stambene zgrade gdje je ubojstvo izvršeno, kao i na tragovima krvi pronađenima na jakni i bodežu  osumnjičenog Željka P., koji su tijekom pretrage pronađeni u njegovom stanu.

Slagalica je u potpunosti složena pomisli Inspektor Grga, i zapali cigaretu, sa zadovoljstvom srknu gutljaj Blažine kave, opsadno stanje je popustilo, napetost u javnosti također, a slučaj „Pumpa“ uspješno je okončan.

 

Napomena: Ova priča je fikcija, radnja, imena i likovi su izmišljeni, ali smješteni na postojeće lokalitete Gacke doline u postojećim vremenskim okvirima.

Goran Jurković

Oglasi

INSPEKTOR GRGA: Priče iz Gacke doline – Slučaj Pumpa – 1. dio

© photo by Goran Jurković

I.

Otočac, siječanj 1995. godine.-

Vijavica. Snijeg. Ovako nije padalo već nekoliko godina, pomisli inspektor Grga M., dok je teška koraka lagano prtio ne očišćenom ulicom preko Kamenog mosta koji je dijelio područje gornjeg i donjeg grada u Otočcu. Još prekjučer su svi plakali za snijegom jer je vrijeme bilo suho, zadnjih mjesec dana bez snijega, a jutros je jedva otvorio vrata kuće u kojoj je stanovao. Napadalo je i zamelo najmanje pola metra snijega na vrata.

Gazdarica Katica B. je otišla u Rijeku kod sestre prije mjesec i pol dana. U kući nitko nije ložio. Sinoć su malo „zaružili“, Krim. tehničari Pero i Dubravko, pomoćnik Mate i zapovjednik Brane i on. Nakon kasnog dolaska je samo malo upalio grijalicu, da malo „prebije“ ledeni zrak u sobi, a potom navio budilicu, ugasio grijalicu i obučen se zatrpao pokrivačima i zaspao kao klada.

Morali su malo proslaviti uspješno rješavanje slučaja odbjeglog vozača koji je nedavno pogazio gospođu Mandu T., koja je bila gradska gospa, a koja je u Otočcu doista bila omiljena. Pjevala je u crkvenom zboru, bila jako aktivna kao tajnica gradske udruge „Žena“, koja je u svojoj sredini nastojala osnažiti ulogu žene u svakodnevnom životu. Stalno je sa svojim kolegicama provodila nekakve humanitarne akcije, bila aktivna u Crvenom križu, pomagala potrebitima, djeci slabijeg imovnog stanja, često je volontirala na svim gradskim događanjima i slično.

Zbog tog slučaja doslovno nisu spavali 3 dana, ali su uspjeli pronaći Damira K., iz Prozora, koji je išao kući nakon što se dobro napušio marihuane kod svojeg prijatelja Igora V., koji je stanovao u stambenoj zgradi, prvoj do kolodvora. Cijelo to popodne su gledali filmove posuđene u videoteci, opijali se i pušili marihuanu. On je onako napušen sjeo u svojeg „FIAT-a 1300“, popularnog „Tristaća“ i krenuo kući, a sigurno je pritom vidio nekoliko prometnih traka ispred sebe.

Još dok je kretao, turirao je auto kao nenormalan, a potom škripeći gumama krenuo ulicom Bana Jelačića. Taman se dobro zaletio kad je gospođa Manda T., u svojem novom kaputu i najnovijem šeširu, koji joj je kćerka prošli tjedan kupila u Zagrebu, prelazila lagano cestu. Baš je krenula kod svoje školske kolegice Barice, sa kojom je pjevala u zboru, na obaveznu popodnevnu kavicu i malo domaćeg divana.

Gotovo je bila već na drugoj strani kad je u punoj brzini na nju naletio bijeli „TRISTAĆ“, te je odbacio na ogradu Tome Š., njezinog susjeda, koji taman u dnevnom boravku ispijao kavu zajedno sa svojom suprugom Marijom i njihovom djecom Dariom i Katom.

Dok je Tome Š., začuvši udarac izašao iz kuće, „TRISTAĆ“ je već zamicao iza zavoja, a gospođa Manda je jedva davala ikakve znakove života, uz ogradu, gdje ju je odbacio neodgovorni vozač koji je pobjegao nakon nezgode.

Odmah je otrčao u kuću pozvati policiju i hitnu pomoć, dok je njegova supruga Marija plačući iznijela jastuk u deku i pridržavala joj glavu, dok joj je iz nosa i usta tekla krv u potocima, do dolaska hitne pomoći, koja je uskoro stigla i odvezla nesretnu gospođu Mandu. Poslije je utvrđeno da joj je slomljen kuk, desna noga na dva mjesta, 4 rebra, ali je nekako pukom srećom uspjela sve to preživjeti. Sada se oporavljala u KBC Zagreb, gdje ju je prebacila njezina starija kćerka Katarina koja je bila doktorica u bolnici na Rebru.

A u policiji nije bilo nimalo odmora. Nakon utvrđivanja svih vlasnika „TRISTAĆA“ na području Otočca otpočela je utrka s vremenom prije nego li počinitelj uspije popraviti auto. Možda i bi da nije bio toliko napušen. Inspektor Grga, zajedno sa Krim. Tehničarem Perom, preuzeo je provjeru područja Prozora, Vivoza i Čovića u potrazi za počiniteljem.

Treći dan ujutro njih su dvojica pronašli slupanog „TRISTAĆA“, bijele boje, sa tragovima udarca na prednjoj strani i bez prednjeg branika, koji je otpao na mjestu događaja, gdje je tijekom očevida i pronađen. Damira K. su izvukli iz kreveta, a on odmah priznao da je „izgleda“ nekog udario jer je malo previše popio. Tek je u Policijskoj postaji priznao da se bio napušio jer ga je vidio jedan od stanara zgrade dok je ulazio u auto prije nego je naletio na gospođu Mandu.

Pošto je gospođa Manda T. bila omiljena i utjecajna gradska dama, vijest se o uhićenju počinitelja brzo proširila pa su sa svih strana stizale pohvale na rad policije. Od biskupa, svećenika, gradonačelnika, udruge „Žena“, Crvenog križa i brojnih građana. Jučer je tako stiglo i pismo zahvale upućeno načelniku PU, Tomislavu K., od strane ugledne doktorice na Rebru dr. Katarine Č., a koje je on osobno donio zapovjedniku Brani i čestitao mu na dobro obavljenom poslu.

To su malo morali proslaviti, pa ih je gradonačelnik Ivica B. počastio večerom, a nakon njegova odlaska, u laganom druženju zadržali su se do 2 ujutro u restoranu „Ribić“.

Grga je posljedice „druženja“ i ispušenih 4 kutije plavog „Ronhilla“ dobrano osjetio tek ujutro kada ga je budilica nemilosrdno podsjetila da mora na posao. Srećom je bila izvan dohvata, gdje ju je redovito i namjerno ostavljao svaki put, kako bi se morao ustati i ugasiti je. Samo iz tog razloga nikada nije zakasnio na posao.

Sada je o tome razmišljao prteći kroz visoki snijeg u svojim kožnim čizmama koje je po snijegu uvijek nosio. Pomalo je tako prteći došao do kioska i kupio 3 kutije plavog „Ronhilla“ i „Večernjak“, pa ga presavio i stavio ispod ruke prteći dalje preko ceste, prema postaji. U sebi je pomislio da je cestare i gradske službe snijeg eto opet iznenadio i to usred siječnja.

Unatoč tome je kroz gusti snijeg koji je nemilosrdno padao zamijetio plavo svjetlo i začuo sirenu hitne pomoći dok je hitala negdje prema centru. Nije mu bilo jasno o čemu se radi, ali u dežurstvu sigurno znaju o čemu se radi, možda je neko po ovom nevremenu sletio s ceste pomisli.

Još je na hladnom snijegu u sebi zamišljao miris Blažine tople kave, a po ulasku u policijsku postaju, miris je postao stvaran, kao i Blaža Č., koja je izgledala bolje nego ikada, a pogled joj je pomalo sjetno i tužno odlutao na Grgu, koji je blago rečeno izgledao kao „da ga je poplava izbacila“. Sa velikim podočnjacima, neispavan po običaju, vidljivo umoran, krvavih očiju, uzeo je svoju šalicu, pogledao zahvalno u Blažu, te skrnuo gutljaj kao da mu o kavi ovisi život, disanje, opstanak ili što sve nije mogao ni zamisliti.

E da nisam sebi ovako s….o život, to sam mogao svako jutro imati i kod kuće, pomisli odmah načas na svoju kćerkicu, njezine nestašne plave uvojke i najljepši smiješak na svijetu, a potom na svoju bivšu suprugu Katarinu, čije mu oči nisu izlazile nikako iz glave bez obzira na to što su se i službeno rastali.

II.

Pomoćnik Mate još nije stigao, što mu je bilo čudno, a njegova se kava pušila na njegovom radnom stolu. On je uvijek prvi dolazio i često zadnji odlazio s posla, a čak i kad je pijanka ili druženje potrajalo do jutra Mate je dotjeran i sređen uvijek bio na poslu. Stijena od čovjeka, a baš ih je on naučio da se sve može, ali na poslu moraš biti točan i uredan, baš po onoj narodnoj: „Nije lako bećar biti“.

Uskoro je Mate uletio u kancelariju, sav uspuhan i mokar od snijega, koji je vani nemilice padao. Uze kavu i obrati se svima u prostoriji: Ljudi moji, imamo teško sranje. Ja ti sad krenuo na posao, izađem iz svoje zgrade, normalno ulica Bartola Kašića još nije očišćena od snijega, sve zameteno, ali ralica ide, pa sam gledao kako prolazi ulicom. Odjednom ralica stade kod Općinskog suda, a vozač izađe van i nešto poče galamiti. Izađe i suvozač.

Na spomen te ulice Inspektor Grga se trže jer se dobro sjećao lijepog života u toj ulici sa Silvijom i Katarinom gdje su živjeli u stanu iza hotela prije nego se razveo sa Katarinom.

Priđem bliže, nastavi Mate, kad ono u snijegu ispred ralice leži tijelo. Još toplo. Čim sam bolje pogledao odmah sam prepoznao Vladimira K., zaposlenog na Benzinskoj pumpi u Otočcu. Pa prije 15-tak dana je bio na razgovoru vezano za razbojništvo počinjeno na pumpi.

Nije mu bilo spasa, moglo se zaključiti da je izboden nožem jer sam vidio krv i prorezane rupe u bundi. Očito se to desilo malo ranije kad je išao u prvu smjenu. Malo je nelogično kuda je išao prema sudu jer ako je radio onda bi vjerojatno išao prema pumpi.

Evo nam opet opsadnog stanja, pomisli Grga u sebi pa pogleda u Krim. tehničara Peru, koji šutke ode po svoju opremu jer su on i Grga bili dežurni i bilo mu je poznato što dalje slijedi.

Mate je odmah podijelio zadaće i ništa nije prepuštao slučaju. Baš ga je zato Inspektor Grga jako cijenio. Grga i Pero određeni su za vršenje očevida, obradu puta do stana oštećenog, uključujući ulazni dio u zgradu, hodnik i stepenište, te sam stan oštećenog.

Inspektori Danijel, Ivica, Tome i Damir, te vođe sektora Stipe i Franjo, Krim. tehničar Dubravko i službenici koji su bili u gradskoj ophodnji dobili su zadaću da obave razgovore sa svim stanarima u ulici Bartola Kašića. Baš svim, s posebnim naglaskom na sve one koji su jutros pješice išli na posao.

Mate je također naložio pisarici Blaži da iz arhive izvadi predmet oružane pljačke, odnosno razbojništva koje se desilo na benzinskoj pumpi prije nešto više od mjesec dana, a koje još kazneno djelo nije bilo riješeno i doslovno je policija tapkala u mjestu.

Inspektor Grga i Pero su otišli odmah do ulice Bartola Kašića. Snijeg je nemilice padao. Ophodnja u sastavu Nikola Č. i Vlado R. dočekali su ih na mjestu događaja. Nikola Č. je bio kao od gore odvaljen, porijeklom iz Gospića, ali je u Otočcu radio već 10 godina, gdje je došao još u bivšu miliciju, a potom nastavio raditi u policiji. Njegova je supruga Kata gledala kroz prozor Općinskog suda gdje je bila zaposlena, što se to dešavalo na ulici. Živjeli su sa svojom dječicom Marijom, koja je išla u 6. razred i Ivicom, koji je tek pošao u 1. razred, nedaleko na Biškupljaku i nije se nimalo ugodno osjećala pri pomisli da je netko tako mogao hladnokrvno biti ubijen i ostavljen na snijegu. To joj je prišapnuo njezin Nikola dok je brzala na posao, ali je znala da ne smije nikome reći što se desilo. To bi se pronijelo za sat vremena cijelim Otočcem, a ona nije htjela stvoriti probleme svojem Nikoli. Bila je jako ponosna na njega. Školovao se na pravnom fakultetu u Rijeci i vjerovala je da će uskoro diplomirati na Višoj školi i da će onda dobiti i unaprjeđenje jer je jako falilo školovanih ljudi svugdje. A onda tko zna, možda njezin Nikola jednog dana bude i zapovjednik. Pa ni Brane nema veću školu, pomisli pomalo zavidno, a potom spusti zavjesu da ne privlači pažnju i izbjegne nepotrebna pitanja svojih radnih kolegica.

Nikola Č., se dosjetio i prebacio šatorsko krilo koje su imali u službenom autu, preko tijela da ga ne moči snijeg koji je nemilice i dalje padao.

Po količini krvi koja se salila niz obje noge, Inspektor Grga je odmah zaključio da je ubijeni Vladimir K. vjerojatno hodao ranjen do mjesta gdje je pao. Nije on izboden ovdje reče naglas, a Pero potvrdi. I ja mislim, vidiš i da u cipelama ima krvi koja se slijevala.

Uskoro je dr. Goran R., mrtvozornik konstatirao smrt Vladimira K. na mjestu događaja. Također je konstatirao da se tijelo mora odvesti na obdukciju jer je bilo očito da je smrt nasilna. Dokumentaciju se mrtvozornik obvezao dostaviti naknadno. Nakon što su na brzinu po snijegu postavili brojeve Krim. tehničar Pero je okinuo nekoliko brzih snimaka, a potom mu je Inspektor Grga pomogao razvući metar, uzeli su mjere od početne točke mjerenja nadalje, tako da su brzo bili gotovi sa podacima za izradu skice koju će Krim. Tehničar Pero kasnije nacrtati . Snijeg je jako padao i ono malo tragova se vrlo brzo uništavalo. Zato su požurili sa očevidom, te su brzo bili gotovi.

Ionako zbog nevremena i slabo očišćenih prometnica dežurni Istražni sudac Dalibor G. i Županijska državna odvjetnica Patricija K. nisu izlazili na mjesto događaja, a ulicu je trebalo što prije očistiti i pustiti promet, koji je bio zatvoren od vremena kad je tijelo pronađeno.

Za vrlo kratko vrijeme su tijelo nesretnog Vladimira K. pomogli staviti u plastičnu mrtvačku crnu vreću, a potom je djelatnik pogrebnog poduzeća „Orhideja“ tijelo odvezao za Rijeku jer se patolog iz Rijeke nije usudio po takvom nevremenu dolaziti u Otočac, a onda je dogovoreno da će tijekom sutrašnjeg dana izvršiti obdukciju na patologiji Medicinskog fakulteta u Rijeci po nalogu Istražnog suca iz Gospića.

Dok su pregledavali tijelo Inspektor Grga je u džepu napipao ključeve, te ih je uzeo sa sobom jer su mu trebali za pregled stana oštećenog Vladimira K. Tijekom pregleda džepova je Inspektor Grga također utvrdio da Vladimir K. nije bio opljačkan i da u novčaniku ima dosta novca. Krim. tehničar Pero je izuzeo novčanik, iz njega izvadio sav novac i osobne dokumente i fotografirao ih kasnije u policijskoj postaji. Tom prilikom da je u novčaniku imao ukupno 670 kuna u različitim papirnatim novčanicama, te 14 kuna u kovanicama, a osim novca u novčaniku mu je bila osobna iskaznica, vozačka dozvola, zdravstvena iskaznica, te nekoliko računa sa pumpe i 3 računa od marende koju je očigledno kupio unazad nekoliko dana.

III.

U postaji su se kratko dogovorili sa pomoćnikom Matom za daljnje aktivnosti, Inspektor Grga se čuo sa Istražnim sucem Daliborom G. i Županijskom državnom odvjetnicom Patricijom K., te ih je nakratko izvijestio o za sada utvrđenom, pa su se dogovorili oko izdavanja naloga za pretragu stana i obdukciju mrtvog tijela ubijenog djelatnika Benzinske pumpe Otočac Vladimira K., koje je prevezeno na Zavod za sudsku medicinu, Medicinskog fakulteta u Rijeci, gdje će dežurni patolog izvršiti obdukciju tijekom sutrašnjeg dana.

Šef Mate je vrlo brzo pripremio zahtjeve za naloge, te ih poslao faksom u Gospić, a također je kontaktirao i Policijsku upravu u Rijeci, radi slanja njihovog tehničara na obdukciju.

Potom su se nakon što je Pero fotografirao novčanik i sve predmete pronađene u novčaniku, uputili u zgradu u ulici Bartola Kašića, gdje je oštećeni stanovao. Odmah po ulasku u zgradu Inspektor Grga je zamijetio u polumraku krvavi otisak dlana na zidu, odbačenu kapu na podu stepeništa krvavu lokvicu i nekoliko kapljica krvi koje je zamijetio tek kad je pomno posvijetlio baterijom.

Grga i Pero upitno su se pogledali. I rukohvat je bio sav krvav, da drugoj je stepenici također Pero uočio krvavi otisak dlana pa tiho promrmlja: Mislim da je ovdje izboden. I ja mislim, reče tiho Grga, dok je Pero obilježavao krvave tragove. Žarulja u hodniku je pregorjela pa to objašnjava što to još nitko nije prijavio.

Nekoliko tragova obuće je i ugazilo u krv, a to je vjerojatno bio netko od susjeda koji su ujutro još u mraku išli na posao, a kako svjetla nije bilo, vjerojatno su ugazili u lokvicu, a da to nisu ni shvatili, prokomentirao je kratko Pero dok je fotografirao pronađene tragove koje je prethodno obilježio brojevima, a koji su u obliku kapljica vodili prema izlasku iz zgrade i niz vanjske stepenice gubili se u snijegu.

Uskoro je Pero pozvonio i zakucao na vrata ispred kojih su pronađeni tragovi u hodniku, u prizemlju zgrade, a u navedenom stanu je stanovao umirovljeni Ivan Č., vitalni 70-godišnjak, a koji je jako rano ustajao svakoga dana, profesor u mirovini, sa kojim je Inspektor Grga povremeno znao i popričati prije dok je stanovao sa Katarinom i Silvijom u ulici Bartola Kašića.

Starac polako otvori vrata, a Grga se u sebi mogao zakleti da je cijelo vrijeme škiljio kroz špijunku pred vratima i gledao ih što rade.

Pusti Grgu u stan, a on mu se nije ni trebao predstavljati jer je dobro znao koga ima pred sobom. Grga mu reče da rade očevid i provode istraživanje u vezi smrtnog stradavanja Vladimira K., koji je stanovao na 4. katu zgrade. Upita starca da li ga je poznavao. Da, poznavao sam ga dosta dobro, reče. Bio je dosta čudan, gotovo uvijek je bio sam. Jutros oko 05,30 sati sam išao na WC jer baš tada ustajem. Čuo sam kratku svađu i galamu na hodniku. Dvojica muškaraca u bundama su se prepirala. Bio je polumrak, a to mi je čudno jer je svjetlo još sinoć dobro radilo. Da nije ja bih ga odmah promijenio. Uskoro su se počeli naguravati, a potom je jedan viknuo: „Ne, nemoj, nemoj!“ Čuo sam dva prigušena udarca, a potom je jedan u punom trku otrčao, a ovaj drugi zaječao jednom, pa drugi put, pa se uhvatio rukom za prsa, pa za zid, počeo je posrtati, krenuo prema gore, uhvatio se za rukohvat ječeći, a potom sjeo na stepenište. U polumraku ga odmah nisam prepoznao. Sad kad ste mi rekli gotovo sam sto posto siguran da je to bio moj susjed iz zgrade Vladimir K..

Potom je ječeći ustao i on također izašao posrćući iz hodnika prema izlazu iz zgrade. Mislio sam da su se samo potukli pa nisam reagirao i nisam se htio miješati jer se ja Vladimir K. baš i ne volimo jer sam ga izgrdio kad je ljetos pijan došao i sjeo na stepenište i pjevao u 3 ujutro. Kad me tada bio probudio, izašao sam iz stana i izgrdio ga na „pasja kola“ i istjerao iz zgrade.

Sad evo kad vidim ovu kapu na podu, siguran sam da je to bio Vladimir K. jer sam ga mislim jučer vidio baš sa ovom kapom kroz prozor pred zgradom. Vjerojatno se nije mogao uspeti do stana pa je pokušao doći do bolnice.

Za drugoga u polumraku baš ne mogu ništa posebno reći, bio je krupan, jedino što sam baš zapazio je njegovo čvrsto držanje koje me podsjetilo nekako na vojnika, ne znam točno zbog čega i još nešto, siguran sam da je imao dugu svjetliju kosu svezanu u rep, koliko sam u polumraku mogao primijetiti kroz špijunku, prije nego je izašao iz hodnika“.

Nakon razgovora Inspektor Grga zamolio je gospodina Ivana Č., starog profesora da sa njima pođe do stana u potkrovlju i da nađe još nekoga od susjeda, koji će im biti svjedoci pretrage. Na brzinu je obukao jaknu i pozvonio na dugom katu svojem prijatelju Miji, umirovljenom šumaru, sa kojim je svakodnevno šetao i ponekad igrao šah u prostorijama umirovljenika. Mijo je otvorio, a Ivan mu na brzinu objasnio da dečkima iz policije treba malo pomoći, a ta pomoć podrazumijeva biti svjedokom u policijskoj pretrazi.

Mijo na trenutak pogleda da li se ovaj šali, a potom u hodniku ugleda Inspektora Grgu i Krim. tehničara Peru, koji je oko vrata imao obješen veliki fotoaparat sa blicom, te se povrati u stan po jaknu. U sebi je mislio da će i ovaj dosadni dan biti kao i jučer, ali gle čuda, malo uzbuđenja će mu dobro doći.

Dok su išli prema garsonijeri na četvrtom katu, tiho je upitao Ivana, što se dogodilo, a ovaj mu važno odgovorio: „¨Pa ubijen je što bi bilo.“, kao da je to najnormalnija svakodnevna stvar u Otočcu. Mijo se odmah uzbudio misleći u sebi, pa vidi ti, tko bi rekao da ću ja sudjelovati u istrazi ubojstva, kad ovo budem pričao svojoj Emi, neće mi povjerovati, pomisli. Njegova je supruga Ema bila u Zagrebu, u posjetu kod sina Emila, a on je svoje umirovljeničke dane uglavnom provodio uz televizor, novine i poneku kavu ispijenu sa svojim susjedima.

Taman kad su se popeli do garsonijere na četvrtom katu, „Motorolom“ je Inspektora Grgu pozvao policajac Nikola Č., pitao za poziciju, a kad mu je ovaj rekao, dobio je kratki odgovor, pričekajte, dodao je, evo nalog je stigao, šalje me šef Mate da Vam odmah donesem.

Uskoro im je Nikola došao na četvrti kat i donio im nalog, koji je Inspektor Grga brzo pročitao, pred svjedocima, a potom su ušli u stan nakon što je sa snopa ključeva iz drugog pokušaja uspio pogoditi ključ iz snopa ključeva pronađenih u džepu ubijenog Vladimira Č.

Nakon što su sa svjedocima ušli u stan polagano su započeli sa vršenjem pretrage. Da su bar znali što traže. Ovakve su pretrage bile najteže i trebalo je sve detaljno pretražiti, sve predmete, svu korespondenciju oštećenog, bilješke, telefon, brojeve, rokovnike.

Najprije je Inspektor Grga pronašao mali notes sa telefonskim brojevima koji je odložio na kuhinjski broj. U njemu je bilo upisanih svega dvadesetak brojeva što je bilo dobro jer će ih vrlo brzo provjeriti.

U sobi su zatekli razbacanu posteljinu na krevetu, dosta prljavu, a ispod kreveta je Mijo pronašao hrpu prljavih čarapa i prljavog donjeg rublja. Ispod kreveta je također našao uredno složenu hrpu od 15 novih porno časopisa. Iza njih je stajala kutija za cipele. U kutiji je uredno složeno bilo 20000 Kuna u novim novčanicama, koje je Krim. tehničar Pero uredno fotografirao sa brojem, te ih je Inspektor Grga prebrojio pa stavio na stol pred zapanjenim svjedocima, koji nisu ništa komentirali. Po sobi i hodniku su bile razbacane tenisice i sve je bilo neuredno, odjeća u ormarima je bila naprosto nabacana u ormarima. Samo je u dnu ormara nešto pronašao složeno. To su bile jedne stare isparane traperice. Kad ih je pažljivo razmotao primijetio je da nešto ima u zadnjem džepu hlača. Novčanik od crne kože. Pažljivo ga je rastvorio rukama u rukavicama koje je navukao još prije početka pretrage stana, a onda je stao. Tu se nešto nije uklapalo, pa zar nisu pronašli novčanik kod ubijenog, pomisli Grga.

Novčanik je bio pun novca, u njemu se nalazilo 350 Kuna u novim novčanicama, u apoenima od 3×100 Kn i 1×50 Kn. Nije mu bilo čudno što su novčanice nove jer je Hrvatski dinar povučen iz uporabe prije 7 mjeseci, na Dan državnosti 30. svibnja 1994. godine. U novčaniku je bilo i nešto kovanica, ukupno 8 Kuna u kovanicama od 2×2 Kn i 4×1 Kn. Međutim začudilo ga je nešto drugo. U novčaniku je bila osobna iskaznica na ime Željka P., koja je još bila važeća, uplatnica na isto ime za članarinu za 1994. godinu u streljačkom klubu Otočac, te isplatnica „Riječke banke d.d.“, na iznos od 600 Kn isto na ime Željka P..

Slika mu je bila poznata, a na njoj je bio plavokosi muškarac plave duge kose kojega je Inspektor Grga vidio da odnedavno radi na kiosku „Tiska“, u centru ispred slastičarnice, baš kod Gackog pučkog otvorenog učilišta.

Još su pregledali kuhinju i dnevni boravak. Sve je bilo prilično neuredno, u sudoperu je stajala hrpa neopranog suđa od nekoliko dana, dvije neoprane džezve za kavu, a na stolu je stajala prljava šalica sa ostatkom taloga od kave.

U pepeljari je Krim. tehničar Pero pronašao nekoliko opušaka, od smotanih rizli, pa je jedan razmotao i ugledao ostatke zelene biljne materije. Oho, naš je Vladimir imao i poroke, reče naglas, a svjedoci podigoše pogled, dok je Pero iz kofera izvadio narkotest i vrlo brzo dobio rezultat preliminarnog testa koji je ukazivao da se radi o opojnoj drogi marihuani.

Okrenuo se po dnevnom boravku, pa pogledao malo bolje trošni kauč, okrenuo ga i podignuo još malo dio koji je predviđen za podizanje radi sjedenja, i ugledao rasparanu podstavu. Zavukao je ruku, malo potražio, a potom uz osmijeh izvukao bijelu vrećicu sa nepoznatim sadržajem. Kad ju je otvorio našao je smotoljak marihuane, koju je stavio na stol. Kasnije ju je uredno izvagao i utvrdio da je teška 15 grama.

Inspektor Grga puno je pitanja imao u svojoj glavi, dok je Krim. Tehničar Pero da postavljao brojeve na pronađene predmete, te ih fotografirao, a potom ih spakirao u vrećice za dokaze.

Također su sačinili Zapisnik o pretrazi, koji su svjedoci Ivan i Mijo potpisali. Inspektor Grga je već shvatio da su ova dva gospodina silno ozbiljni i žele sudjelovati u istrazi. Napomenuo im je koliko je bitno da o ovome nikome ništa ne pričaju jer će ionako biti pozvani na sud jer se radi o vrlo važnoj istrazi ubojstva, pri čemu je jako bitno da detalji ne izlaze u javnost, a posebno detalji o pronađenom novcu, drogi i dokumentima jer mogu i sebe time ugroziti jer ubojica vreba negdje vani.

Pomalo uplašeni obojica obećaše da će držati jezik za zubima, a oni se spustiše stepeništem do očevidnog „Forda“ karavana sa kojim su se odvezli do policijske postaje, gdje ih je čekao pomoćnik Mate M. znatiželjno čekajući rezultate pretrage. Putem je Pero stao na kiosku, a Grga kupio još jednu kutiju plavog „Ronhilla“ jer je znao da neće imati dovoljno cigareta do noći.

IV.

Po povratku u policijsku postaju, o svemu što su utvrdili detaljno su upoznali pomoćnika Matu M., a nakon toga on im je iznio plan rada za nastavak kriminalističkog istraživanja. Najprije je bilo potrebno utvrditi i ispitati sve djelatnike benzinske postaje u Otočcu, te utvrditi sve njihove telefonske osobne i službene brojeve, a što će odraditi Inspektor Grga i Krim. tehničar Pero.

Mate je napomenuo da će, kad ih oni utvrde osobno provjeriti sve njihove telefonske kontakte, od vremena izvršenog razbojništva do ubojstva.

Potom je trebalo analizirati još jedno cjelokupan predmet razbojništva počinjenog na benzinskoj postaji prije mjesec i pol dana. Pošto je predmet vodio inspektor Damir P., i Mate i Grga nisu baš bili uvjereni da je sve bilo po špagi u navedenom spisu jer su obojica znali da je on pomalo aljkav i površan.

Također je Inspektor Grga napomenuo da je što diskretnije trebalo provjeriti da li je Željko P., zaposlen na kiosku u Otočcu prijavio gubitak novčanika i dokumenata.

Onda je Inspektor Grga uzeo predmet i stao ga proučavati, te je na prvoj stranici vidio popis djelatnika i njihove sve brojeve telefona. Za nijedan telefon nisu niti zatražene provjere. On i Mate se pogledaše jer su obojica shvatili da se nisu mogli pouzdati u Inspektora Damira, ali bilo je toliko posla, a Mate je bio mjesec dana na bolovanju zbog operacije čira na želucu, te se vratio prije nekoliko dana.

Pomoćnik Mate uze sebi popis, kopira ga i vrati u spis, a Inspektor Grga po njemu ispisa pozive za sutrašnji dan za sve uposlenike pumpe Slavena Š., iz prozora, koji je bio poslovođa, Krešimira V., iz Čovića, Nikolu M., iz Otočca, Zvonimira P., iz Lipovlja, Antona B., iz Kutereva, Željka O., iz Kompolja, Nikolinu M., iz Ličkog Lešća, Karla G., iz Poljica. Na popisu je bilo i ime ubijenog Vladimira K., koji više s nikim neće razgovarati. Samo je kratko nazvao benzinsku postaju telefonom i utvrdio da u posljednja tri mjeseca nisu mijenjali nikoga niti je bilo novih uposlenika, a što mu je priopćio poslovođa Slaven Š..

U ostalih je dva sata pomno proučio predmet i utvrdio da je taj dan u pumpu uletio naoružani muškarac oko 180 cm, sa crnom kapom i prorezima za oči i usta, odjeven u maskirnu vojnu odoru i čizme, bez posebnih vidljivih oznaka na odori. Uposlenicima je zaprijetio automatskom puškom i poslovođu Slavena Š. i uposlenika Antona B., zaključao u skladištu nakon što je poslovođu natjerao da mu potrpa sav novac iz kase, kojega je bilo poprilično, u krpenu vreću smeđe boje, od grubog sukna, koju je donio sa sobom.

Pritom je otkinuo iz zida telefonski kabel, koji je također ubacio u vreću, zaključao ih i izašao u prodajni prostor, zajedno sa Vladimirom K., kojega je natjerao da u vreću ubaci sav utržak iz kase u prodajnom prostoru.

Iz Vladimirove izjave, koju je uzeo Inspektor Damir bilo je vidljivo da je pri bijegu počinitelj pao u prodajnom prostoru pri izlasku kod vrata, ali se brzo podignuo i pobjegao prema centru Otočca, prethodno mu naloživši da 5 minuta najmanje mora ležati s licem prema podu.

Nisu mogli ocijeniti da je govorio nekim drugim dijalektom osim domaćeg. Ukupno je otuđeno 76000 Kuna utrška i nekoliko šteka „Marlbora“ iz prodajnog prostora.

Prema izjavi poslovođe počinitelj se ponašao nekako vojnički, imao je takvo držanje, nije baš ničim mogao potkrijepiti tu svoju tvrdnju, ali je jednostavno tako mislio. Dok je kidao telefon iz zida podigla mu se jakna, pa je poslovođa naveo da mu se učinilo da na desnoj ruci iznad šake ima nekakvu tetovažu tamne boje.

Razgovor sa Vladimirom K., je nakon mjesec dana vodio i Inspektor Danijel, koji je vršio neke dodatne provjere u vezi razbojništva, a isti je stavio opasku u zabilješci da je stekao dojam da Vladimir K. o počinjenju razbojništva zna puno više nego li želi iskazivati. To je shvatio jer mu je nekako čudno opisao situaciju pri padu počinitelja u poslovnom prostoru, te se ponašao kao da nešto krije.

Već dosta umoran, a takav se i probudio kad mu je dan počeo, Inspektor Grga odloži predmet jer su mu sva slova već skakala pred očima i peta kava nije pomogla, a već je načeo i četvrtu kutiju plavog „Ronhilla“, odluči otići na spavanje. Svi su već otišli kući, bilo je oko 22 sata i mrak je već odavno pao na ulice Otočca. U snijegu je u prometu bilo tek pokoje vojno vozilo koje je vozilo promrzlu Hrvatsku vojsku na položaje ili policijska ophodnja koja je pomalo obilazila grad.

Rat je i dalje bio prisutan. To se osjećalo u svakom udahu, ali se polako stvarao i osjećaj da se svemu bliži kraj. Možda i životu, pomisli Grga, razmišljajući kako je to baš snašlo djelatnika benzinske pumpe Vladimira K., koji to sigurno nije planirao kad se jutros spremao na posao pomisli. Bio je taman ispred zgrade gradskog poglavarstva, kad ga je susrela ophodnja, pokupila, a on im se toplo zahvalio i pozvao ih na rakiju, kad su ga iskrcali ispred kuće gdje je stanovao, ali su policajci Ivica S. i Marko K. morali još obići portire i „INO-u“ i „Cosmochemiji“, te čuvare u „Pivovari“ i barutanu u Šumećici, tako da nisu imali vremena za jednu“ ljutu“.

Malo je upalio grijalicu u sobi, samo da malo smlači zrak, nije mu se ložila vatra, a potom se dugo tuširao, dok je bilo tople vode u bojleru, a onda natočio i popio dva dobra prsta rakije u velikoj čaši, samo za opuštanje, što je ponekad rado znao učiniti nakon napornog dana, popušio dvije cigarete u hladnoj kuhinji, navio sat, a onda ugasio grijalicu, navio budilicu i legao u krevet, zatrpao se dekama, tako da si je ostavio samo mali otvor zraka da može disati, te utonuo u duboki san bez snova.

Nastaviti će se …

Napomena: Ova priča je fikcija, radnja, imena i likovi su izmišljeni, ali smješteni na postojeće lokalitete Gacke doline u postojećim vremenskim okvirima.

Goran Jurković

ODVAŽNE U OTOČCU

© photo by Goran Jurković

Današnji tmuran dan s obiljem kiše, a negdje i snijega, na trenutak je obilježilo jedno lijepo kulturno događanje u mojem rodnom gradu. Na poziv “Book cafea Paradiso” Otočac zajedno sa ostalom cijenjenom publikom bio sam prisutan predstavljanju hvale vrijednog projekta Odvažne u Otočcu (novo book ruho i Festival The Coklje), održanom danas 13. travnja 2019. u 11 sati u maloj dvorani Gackog pučkog otvorenog učilišta.

Predstavljen je u sklopu dvodnevnog 2. otvorenog skupa Inicijative Mreže za održivi razvoj kao projekt pilot Programa ekonomskog osnaživanja žena ODVAŽNA, koji su pokrenuli tvrtka IKEA i Mastercard u suradnji sa Zakladom SOLIDARNA i Hrvatskim poslovnim savjetom za održivi razvoj (HR PSOR), a u svrhu pokretanja novog programa stručne i financijske podrške ženama u poduzetništvu, i to posebno onim projektima koji doprinose ekonomskom osnaživanju žena u nerazvijenim sredinama te ženama koje pripadaju marginaliziranim skupinama.

Nositelj odobrenog potprojekta u Otočcu je „Book cafe Paradiso“, koji djeluje u sastavu tvrtke “Dandy d.o.o.”, zastupane po vlasniku i direktoru Damiru Jurkoviću, koji je ujedno i potpisnik ugovora sa zakladom “Solidarna”, a uz potporu Poklon galerije Danijela Tonković i KUBS Baštinica, koju je predstavljala prof. Manja Kostelac – Gomerčić.

Projekt je od samog nastanka ideje, pa do same realizacije predstavila Tamara Jurković, zajedno sa prof. Manjom Kostelac – Gomerčić, Danijelom Tonković, te Radom Mužinić, koje su nas na zanimljiv način upoznale sa samom idejom, realizacijskim fazama i vizijom projekta koji svakako zaslužuje pozornost i pohvalu, budući da svojim pristupom, idejom i realizacijom razbija stereotipe, širi postojeće okvire i svakako značajno pridonosi osnaživanju žena, a zanimljivi gosti i organizacija ovog događaja svakako je današnji dan učinila zanimljivim i značajnim iskorakom u kulturnom životu Gacke doline.

 

 

 

© photo by Goran Jurković

NAJLJEPŠI SAN

© photo by Goran Jurković

Čujem li jecaj,
To polja pusta,
Ili je uzdah,
Vjetra u šumi,
U selu mojem,
Magla je gusta,
Ambari prazni,
Jecaja puni.
Nekada davno,
Vriska i skika,
I rika blaga,
I pjesma uz stado,
Nestade tiho,
I nema je sada.
Pa kuda ode,
Taj čovjek mali,
Tek danas vidim,
Velik je bio,
Radišan, pošten,
Sretan u selu,
U mojem srcu,
Gdje najljepši san,
U dolini Gacke,
Jednom sam snio …

Goran Jurković
9. travnja 2019. godine.-

MATICA

© photo by Goran Jurković

Korenički potok dolinom vijuga,
Sa jedne ga strane Plješevica grli,
Iznad njega često nadvija se duga,
A sa druge strane čuva Mrsinj vrli.

Potočiće skuplja u korito svoje,
Marljivo i tiho dolinom žubori,
Uljepšava šetnje Koreničke moje,
Dok ja čistim misli, k´o da sa mnom zbori.

I dugo već tako puku svome služi,
Kada treba mira i spokoja sebi,
Matici poželiš tok da bude duži,
Da veseli ljude, k´o što čini tebi.

I onda na kraju svoga lijepog toka,
Ponire duboko u ponore stare,
Poput tijelu važnog životnoga soka,
Što donosi život i njegove dare.

Zamišljen dok slušam vodu što žubori,
Misao mi sjetna sad u prošlost seže,
Kao da to starac sad mi mudro zbori,
A Matica ovdje moje srce veže.

Goran Jurković
7. rujna 2018. godine.-

© photo by Goran Jurković

 

© photo by Goran Jurković

NAD JEZERCEM PJESMA TEČE

© photo by Nada Rogić

Baš u Švici, našem selu,
Nad koritom rijeke Gacke,
Noćas pjesma budi Skelu,
I čuje se baš do daske.

Što je to na Skeli živo,
Slavi li se danas išta,
Cijeli dan se jelo, pilo,
Nikom jasno nije ništa.

Nad Jezercem kuća stoji,
Iz nje pjesma lijepa teče,
Nada goste svoje dvori,
Mirisni se roštilj peče.

Uz to miris kruha mili,
Opio joj goste drage,
Pa su tako jeli, pili,
I pjevali pjesme stare.

I uz Nešu vrijeme stalo,
Od svirke mu prsti plavi,
Nije nam se kući dalo,
Dok rođendan Nada slavi.

I tako uz svirku, pjesmu,
Živnu Skela, kuća stara,
Puno Nadi srce bljesnu,
Od ovoga mila dara.

Goran Jurković

INSPEKTOR GRGA: Priče iz Gacke doline – Slučaj Pelikan

© photo by Manja Kostelac – Gomerčić

SLUČAJ PELIKAN

Otočac, studeni 1992. godine.-

Ivica G. je bio portir u DIP-u. Već je navršio šezdesetu i još ga je nekoliko godina dijelilo do mirovine. Nije bio mobiliziran u Hrvatsku vojsku zbog starosti i radnog mjesta na kojemu je radio. Netko je i DIP morao čuvati u ovo ratno vrijeme. Zamisli sad mu našli ime mijenjati. Prije nekog vremena nije više DIP (Drvno industrijsko poduzeće), nego je sad INO Otočac (Industrija namještaja Otočac). E za mene će biti DIP i gotovo. Dok ne umrem DIP je DIP, kakav INO vražji, mislio je Iva u sebi. Tko će to zapamtiti. Ivica ili Iva kako su ga zvali bio je omiljen u svojem radnom kolektivu iako nitko ne voli portire. Vrag će ih voljeti kad zbog njih čovjek može odmah otkaz dobiti ako kod koga nađu koji komad štofa, ili čavle, šarafe ili još što zgodnog za ukrasti, a u najmanju ruku na disciplinskoj završiti. Zbog Ivinog ne uobičajeno dugog vrata, najprije u šali, a potom i u zbilji prozvali su ga „Pelikan“. I tako „Pelikan“ danas, „Pelikan“ sutra i ostao tako Iva Pelikan. Više ga po prezimenu nitko nije ni znao.

On je živio sa svojom suprugom u otočkoj Dubravi, blizu stočne pijace. Imali su vrlo bolesnu kćer Martu. Supruga Ana zbog toga nikada nije mogla raditi jer se morala stalno brinuti o Marti i nije je smjela ostaviti nikada samu. S druge strane sve je te godine trebalo kupovati stalno sve te skupe lijekove, a na kraju ipak nisu puno pomogli, te je na kraju Marta zbog te teške bolesti kostiju i zglobova morala završiti u invalidskim kolicima. Zdravstveno je osiguranje pokrivalo samo jedan dio troškova, a ostatak su morali pokriti sami.

Dosta su teško živjeli, pa je Iva često morao raditi i u fušu. Pomalo je radio keramiku i dosta je dobro mogao zaraditi kad god je imao vremena. Ali pošto je već zašao u ozbiljne godine, bilo mu je sve teže raditi, ali nije se žalio. Htio je sve najbolje za svoju obitelj i borio se do zadnjeg daha. Sav njihov novac je išao na doktore, lijekove i vrlo česte boravke u bolnicama ili toplicama gdje je Marta doslovno morala ići da joj olakšaju zdravstveno stanje, a često je i njegova Ana morala ići s njom u toplice jer nije bila samostalna.

Godine takvog života su počele ostavljati velikog traga. Bila je već duboka jesen i spremala se zima, već je dobrano trebalo ložiti. A Iva Pelikan u dvorištu nije imao ni klipe drveta. Sav novac koji je bio pripremio za drva ove godine dao je za kupovinu novih specijalnih invalidskih kolica.

Prvi je put u životu Iva bio očajan. Nečim su se morali ugrijati. Ana i Marta su bile na talasoterapiji u Crikvenici i za tri dana su dolazile kući. Morao je nešto poduzeti jer u dvorištu nije imao niti za jednu vatru drva naložiti.

Čak i dva posla što je već imao dogovorena ljudi su mu unaprijed platili jer ih je zamolio, a oni su znali da će posao biti odrađen do kraja tjedna jer kad Iva Pelikan nešto obeća, onda je to to, a on sam je cijeli život držao do tradicionalnih vrijednosti, zadane riječi i časti.

Jednostavno više nije imao kuda. Njegove cure će se vratiti za tri dana, a gdje? U hladnu kućerinu. Razmišljajući tako Iva Pelikan, starina visok oko dva meta, blago povijen, dobrodušni i lijepo odgojeni sin Gacke doline počeo je razmišljati o nečemu o čemu cijeli svoj život nije htio ni pomisliti, a kamoli to napraviti. Drva za Martu i Anu mora biti, pa makar ja trunuo u zatvoru, načas pomisli i strese se nelagodno. I to još danas, pomisli.

Čim mu je u dva popodne završila smjena, upalio je svoju staru crvenu „Bubu“, koju je vozio već više od dvadeset godina i odvezao se njome kući u Dubravu. Čim je ušao u dvorište njegova je kuja Beti skočila na njega i svega ga izlizala. Bila je već dosta stara, a Ivu je naprosto obožavala. Njihovo je prijateljstvo trajalo godinama, otkad ju je Iva svu promrzlu našao u snijegu, kao odbačeno malo štene ostavljeno da ugine u snijegu pokraj ceste. On ju je stavio pod kaput i donio kući i otada se nisu nikada razdvajali.

Načas je razmišljao da i nju povede sa sobom, ali je u zadnji tren od toga odustao. Može još početi lajati pa će ga još uhvatiti u krađi šume. Već je popodne, razmišljao je kačeći malu prikolicu na kuku od svoje „Bube-folcike“, ako sad šmugne nitko ga neće ništa ni pitati, a iz šume će se vratiti oko osam navečer kad je policiji smjena, pa će začas biti u dvorištu. Tako nekoliko puta, i dosta za jedan mjesec, a onda će već nešto vidjeti i snaći se sa dodatnim poslovima. Odraditi će nešto i tražiti će da ga drvima plate i dobro.

Iz prikolice je u šupu istovario alat i materijal za keramiku što je skoro svakodnevno koristio, pa lagano sjeo na panj u šupi da razmisli gdje bi najlakše mogao usjeći sitnih drva ili lijeske, samo da se malo ugriju za mjesec dana. Zapalio je cigaretu i razmišljao o najzgodnijoj lokaciji, dok mu je njegova kuja Beti lagano došetala, legla pored panja i pomalo mu lickala ruku, mašući velikim kitnjastim crnim repom.

Onda se prisjetio da je zadnji put takvu šumu koja njemu treba vidio u blizini smetlišta na Kosmačevu kad je vozio smeće. Ta lijeske nitko nije ni zvao šumom, a meni će poslužiti, pomisli. Najprije će posjeći i pripremiti prikolicu ili dvije, a voziti će ih u vrijeme kad je policiji smjena, oko 8 navečer pa ga nitko neće ni zaustaviti do kuće. Bog mi je svjedok da drugog izbora nemam ni ja ni moja obitelj jer da nismo u tako teškoj životnoj situaciji na to se nikada ne bih odlučio, pomisli u sebi.

Začas je Iva Pelikan obukao svoje radne hlače i bluzu, te u prikolicu ubacio dvije sjekire i dvije jake štranjge za vući i vezati lijesku jer nije htio nositi motornu pilu da ga tko u krađi drva ne bi čuo, a potom je uzeo malo kruha i komadić slanine i bocu vode jer cijeli dan nije ništa jeo pa je morao nešto prezalogajiti.

Dok se vozio svojom „Bubom“ prema Kosmačevu, mislio je da ga svi gledaju i da cijeli Otočac zna da Iva Pelikan ide u krađu šume. Gadilo mu se to sve i sav se oznojio, kao da ide opljačkati banku, ali drugog izbora nije imao.

Brzo je došao do svoje pozicije i zaključio da su lijeske ispod puta sa lijeve strane, prema pravoslavnom groblju malo deblje, pa je odlučio tu skrenuti. Nakon što je skrenuo u put prema groblju, zavukao je auto sa prikolicom malo dublje od ceste, izašao i malo osluhnuo, a pošto ništa nije čuo, pljunuo je u dlanove i počeo sjeći prvi lijeskov grm do kojega je došao.

Dobrih je sat vremena sijekao bez prestanka, a od buke prometa sa ceste iznad njega uopće nije ništa čuo ni vidio što se oko njega dešava.

Tako nije primijetio da se iznad njega, na skretanju prema groblju zaustavilo jedno auto, „Stojadin“ plave boje, iz kojega je izašla jedna postarija žena i pješice se uputila na groblje zapaliti svijeću.

Baba Jela M. sa Orovca išla je zapaliti svijeću, kao i svake godine jer je baš bila godišnjica smrti njezinom najstarijem sinu koji je poginuo prije deset godina u prometnoj nesreći u Rijeci. Upravo ju je dovezao susjed Nikola D., koji je ostao sjediti i pušiti u autu, dok se ona pomalo pješice uputila u groblje.

Dok je prolazila putem jasno je čula ritmičke udarce sjekirom, kojima je Iva Pelikan sijekao lijeske, a u blizini je u grmlju vidjela i auto s prikolicom koji je bio zavučen u grmlje.

Nakon što je zapalila svijeću i pomolila se na sinovu grobu, i kad se vraćala udarci sjekirom su i dalje stalno odjekivali šumom. Požurila se do auta, i sjela pa onda upitala susjeda Nikolu, da li čuje da netko sječe šumu iznad groblja. Ma čuo sam, dašto, išao sam van zapaliti, ali je dosta ledeno pa sam se vratio u auto, vrag će ga znati tko to sad sječe u Mijinom gaju.

Nego znaš ti što, ja mislim da to Mijo sigurno ne sječe, niti itko njegov iz obitelji, oni imaju motornu pilu otkad ja znam za se i oni da nešto sijeku, ne bi lupali sjekirom, nego bi ispilili motorkom. A Bože dragi, pa tu je samo lijeska, tu ni nema prave šume, pomisli baba Jela. Ajde ti lijepo mene ostavi kod kuće pa njemu javi da on provjeri što se to događa u njegovom gaju jer ja mislim da njemu netko krade drva.

Nikola vrati autom kući babu Jelu, pa produži do Mije K., kojega je našao kod kuće da sjedi sa susjedom Mikom S. uz nezaobilaznu domaću rakijicu. O moj Nikola, što to tebe nosi danas k meni, upita ga Mijo.

Ma došao sam vam javiti, izgleda da netko sječe šumu u vašem gaju, na starini, poviše pravoslavnog groblja, reče Nikola, bilo bi dobro otići vidjeti.

Pa tamo uopće osim lijeske ni nema prave šume reče Mijo, ajde da vidimo, mogu li s tobom da ne izvozim sad auto iz garaže. Ma može, reče Nikola i Mijo sjede s Nikolom u auto, te se uputiše u pravcu Kosmačeva. Kad su izašli iz auta, udarci sjekirom su se čuli, pa su malo zamukli, čulo se kresanje grana i malo su se približili. Uskoro su vidjeli u grmlju auto prikolicu zakačenu za nekakvo crveno auto što Mijo baš nije dobro vidio, ali mu se učinilo jako poznato.

Pa valjda nije nitko od onih mojih iz „DIP-a“, pomisli Mijo u sebi, jer je u „DIP-u“ zaradio mirovinu u koju je lani otišao. Nikola ga potom odveze kući, a Mijo potom nazove policiju.

U maloj pauzi od pisanja, u „četvorci“ su sjedili, inspektori Grga M. i Damir P., te tehničari Pero K. i Dubravko F., te pisarica Blaža Č., koja im je upravo skuhala i podijelila kavu, koju su svi s užitkom pili.

Svi su slušali kako inspektor Damir priča kako su se on i šef Mate M. malo opili nakon što su riješili „strašan i nerješiv“ slučaj krađe drva i rakije, koji nitko nije mogao riješiti. Svi su znali da laže jer je slučaj riješio šef Mate jer Damiru ionako nitko od građana ne bi dao informaciju, ali ga je trebalo malo opravdati pred zapovjednikom Branom V., jer je cijeli mjesec glumio i gluvario, te nije napravio ništa dok su svi ostali imali po desetak riješenih kaznenih djela.

U to je zazvonio telefon, a inspektor Grga je podigao slušalicu i kratko saslušao dojavu šefa smjene Dražena M., koji mu je prenio dojavu o šumskoj krađi iz privatnog gaja kod Kosmačeva jezera.

Nakon što je zaprimio dojavu, Grga poklopi slušalicu i upita Damira: Inspektore, pošto si ti stručnjak za krađu drva, evo baš jedna sad ima, hoćeš li ti preuzeti obradu, upita.

Damir se zakašlja, sav šokiran, pogleda na sat i na brzinu nešto promrmlja da bi rado išao, ali nije dežurni, a radno vrijeme je završilo, pa ne može ići, a ima i nešto obaveza, već je trebao biti kući, spremati večeru i izleti u hodnik kao da ga je netko iz katapulta izbacio. Svi su se grohotom nasmijali, a on je već bio u prizemlju, ostavivši napola ispijenu kavu na stolu.

Svi su znali da živi kao samac i hrani se uglavnom suhim ili po restoranima jer nikada nije kod kuće kuhao.

A ništa, bar znamo tko mora, reče Grga i načas pogleda tehničara Peru, koji samo namignu i nastavi lagano ispijati kavu. Kad su popili, za nekoliko su minuta bili sa opremom u prizemlju i polagano se „Ladom“ vozili prema Kosmačevu jezeru. Na odlasku su vidjeli da pomoćnik načelnika Mate, „šef operative“ upravo dolazi sa Zapovjednikom Branom s ručka koji im je priredio gradonačelnik iz zahvalnosti nakon riješene serije provalnih krađa u samom centru grada koje su bile prilično uznemirile otočku javnost.

Pero je lagano parkirao „Ladu“ na proširenju koje je vodilo na smetlište na Kosmačevu, te su on i Grga izašli iz vozila. Kosmačevo je bilo ogromno smetlište, između Orovca i Otočca čiji se nesnosan smrad širio u ljetnim mjesecima okolinom, a sada je već bilo hladnije vrijeme pa je donekle smrad bio podnošljiv. Nekada je na Kosmačevu bio i poligon za bojevo gađanje Srednje škole Otočac. To je bilo prije rata dok je postojao školski predmet Obrana i zaštita, a čega se Grga dobro sjećao, kao i plavica na skoro odvaljenom ramenu kad su prvi put pucali iz vojničkih karabina M48.

Tamo ih je već čekao u parkiranom bijelom „Stojadinu“ vlasnik šume Mijo K. koji je i prijavio krađu telefonom. Pero je izvadio opremu iz službenog auta, a potom su se putem uputili pješice prema pravoslavnom groblju pri čemu su čuli ritmičko udaranje sjekire kojom je netko i dalje sjekao šumu u Mijinu gaju.

Kad su prišli malo bliže, odmah ispod glavne ceste, u grmlju je bila parkirana stara crvena „Buba“ za koju je bila zakačena laka auto prikolica, napola natrpana ljeskovim drvima sječenima na dužinu prikolice. Nijedno drvo nije bili deblje od 6-8 cm.

O Bože dragi, pomisli Mijo u sebi, od ovoga se nesretniče nećeš ugrijati. Kad su prišli još malo bliže Iva Pelikan je svojim dugačkim rukama držao sjekiru i njome mlatio već po drugom ljeskovu grmu, nakon što je od prvog kojeg je porušio i ostavio samo nekoliko mladica da se može brzo oporaviti. Ostalo je sve pokupio, čak i sve krupnije grančice i stavio ih u prikolicu.

On je sjekao i nije primijetio pridošlice, te je Krim. tehničar Pero uzeo fotoaparat i napravio nekoliko snimaka počinitelja zatečenog na izvršenju kaznenog djela. Tek kada je blic bljesnuo treći put Iva se okrenuo i našao se oči u oči sa policajcima i vlasnikom šume Mijom. Inspektor Grga je u podignutoj ruci držao policijsku značku i smirenim glasom rekao: Policija, gospodine molim Vas da odložite sjekiru!

Iva Pelikan se sledio od straha, a najviše od neugode gledajući u vlasnika šume Miju koji ga je sa zaprepaštenjem gledao. U trenu je i Miji postalo jasno otkuda mu je bila „Buba“ poznata. Pa on i Iva su zajedno radili u „DIP-u“ više od 20 godina. Došlo mu je da zaplače. Kog je vraga zvao policiju. Pa da mu je rekao da mu treba sam bi posjekao sav svoj gaj ako treba i odvezao mu jer su bili prijatelji, a on je znao da je Iva dobar čovjek kojega su nevolje tjerale cijeli život.

I Inspektor Grga je jako dobro poznavao Ivu Pelikana jer ga je često noću obilazio na porti „DIP-a“ pošto je noću policija sa svojim ophodnjama nadzirala budnost i ispravnost portira u poduzećima.

A eto dečki, zamuca Iva, slomljenog glasa, gledajući u zemlju, sav crven od srama, delajte Vi samo svoje jer sam ja svoje izgleda napravio. Suze mu navrle na oči, a ni njima nije bilo svejedno.

Šutke su obavili očevid, Pero je postavio brojeve na posječenim drvima, sjekiri i prikolici u kojoj je dopola bilo natrpanih drva. Inspektor Grga je ispisao Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta u koju je upisao i opisao drva oduzeta od Ive, a sjekire je izostavio iako je i njih možda trebao oduzeti. Nakon što se Iva Pelikan potpisao na potvrdu, odmah su mu naložili da istrpa drva na mjestu događaja, a preuzeo ih je odmah Mijo, vlasnik, što je i potpisao na potvrdi.

Potom su otišli u Policijsku postaju gdje je inspektor Grga uzeo izjavu na zapisnik od Ive Pelikana i od oštećenog Mije, nakon čega su obojica otišli kući, a Grga je zamišljen ostao sjediti u kancelariji. Iva Pelikan je u svojoj izjavi doslovno priznao sve, kao i svoje motive koji su ga naveli da krene u krađu drva. Nakon što je evidentirao događaj u dežurstvu sa šefom smjene Draženom M., vratio se u kancelariju i pospremio košuljicu spisa u ladicu.

Pero je izašao iz Krim. tehnike pa su obojica šutke sišli stepenicama i otišli na kavu u „Perffeto“. Sjedili su i pili šutke kavu. Umjesto da kao uvijek budu zadovoljni što su riješili slučaj, a nisu, bili su nesretni jer su uhvatili počinitelja na izvršenju kaznenog djela. Da nesretni, čak pomalo ljuti na same sebe jer su uhvatili čovjeka koji je pošteno živio cijeli svoj život, a kojega je životna muka natjerala na taj kriminalni čin, što se protivilo svim njegovim životnim načelima po kojima je on živio cijeli svoj život. Ali za svoje je dijete bio spreman učiniti sve i to ga je činilo velikim u njihovim očima iako njegov čin ni najmanje nisu željeli opravdavati. Grga se odmah sjetio svoje Silvije, koja mu je strašno nedostajala, otkako su se on i njegova Katarina razveli, te su obje otišle u Rijeku. Znao je da bi čovjek za svoje dijete učinio baš sve.

Sutradan je Inspektor Grga već je odlučio da neće slati službenu obavijest u „INO“ Otočac jer je znao da ako to učini da bi Iva Pelikan mogao ostati bez posla i zaslužene mirovine. Odlučio je u dogovoru sa šefom Matom da to ipak neće učiniti.

Nije Inspektor Grga mogao znati da je toga dana ujutro dok je Iva Pelikan bio na poslu u prvoj smjeni njegov prijatelj Mijo otišao na blagajnu Šumarije u Otočcu uplatiti još 15 metara drva u cjepanicama. Blagajnica Mira ga je začuđeno pogledala jer je već uplatio i dobio 15 metara drva u cjepanicama, a on je rekao da se boji da će mu biti malo jer su najavili gadnu zimu. Ona slegne ramenima i ispiše mu uplatnicu koju je on odmah platio. Miro, reče joj, molim te tko će drva voziti, upita je a ona mu odgovori da će voziti njegov prijatelj Mile K. iz Poljica, koji je vozio kamionom drva za Šumariju, a baš nešto nema gužve pa će dovesti drva oko podne.

Dobro, dobro, promrmlja Mile i krene kući. Baš na izlazu iz šumarije sreo je prijatelja Milu K., a ovaj ga začuđeno pogleda jer je znao da mu je već dovezao drva. Slušaj reče mu Mijo, znaš li gdje u Dubravi stanuje Iva Pelikan, portir u „DIP-u“. Znam reče Mile, pa lani sam mu vozio drva.

Nemoj me ništa pitati reče Mile, evo ti uplatnica, poslije ćeš mi je vratiti. Natrpaj drva što prije dok je on na poslu i odvezi mu u dvorište. Nikome ne pričaj da sam ja to uplatio, a susjedima reci da mu ne pričaju tko je dovezao je li ti jasno. Teško mu je, mi smo prijatelji, ali se bojim da od mene ne bi primio pomoć, pa je bolje da ne zna tko mu je drva poslao.

Taj dan Iva Pelikan je umirao od straha da ga ne bi tko zvao u upravu poduzeća na razgovor. Znao je ako policija pošalje obavijest poduzeću da je odmah dobio otkaz, ali se do kraja radnog vremena nije ništa desilo.

Kad je došao kući doživio je pravi šok. U dvorištu je iskrcano bilo oko 15 metara drva u cjepanicama, čak pomalo prosušenih. Uzalud je ispitivao susjede, nekim čudom nikoga nije bilo kod kuće kad su drva došla. Pogledao je u nebo, a suze su lagano pošle niz njegove obraze dok se zahvaljivao dragom Bogu na njegovoj i nepoznatoj ljudskoj dobroti.

Polako je složio drva u dvorištu i motornom pilom ih slijedećih nekoliko dana ispilio i služio u šupu da se suše i ne kisnu jer su kiše bile sve učestalije.

Kad su se njegova Ana i Marta vratile sa terapija u Crikvenici zatekla ih je topla kuća i šupa puna drva. Ana ga je samo upitno pogledala, a on joj je slagao da je dobio drva koja će odraditi ugrađivanjem keramike tijekom zime.

Ana ga je dugo gledala jer je brzo skrenuo pogled pošto ju je prvi put u životu slagao i prešutio joj da ga je policija uhvatila u krađi Mijine šume. Bilo joj je tu nešto sumnjivo, ali ga nije više htjela gnjaviti jer je znala koliko se teško cijeli život brinuo za njihovu obitelj. Iva Pelikan je u sebi molio dragog Boga da mu oprosti što je prvi put u životu slagao svoju životnu družicu.

Nije prošlo ni 15 dana od događaja Ivi Pelikanu je dostavljač donio sudski poziv na radno mjesto, na porti poduzeća. Sav sretan da mu poziv nije donio kući Iva je i taj postupak za sada odlučio prešutjeti svojima kod kuće, te je za tri dana došao na Općinski sud u Otočac. Bilo je 10 sati, a u hodniku se ponovno sreo sa oštećenim Mijom, te svjedocima Inspektorom Grgom i Krim. tehničarem Perom. Bilo mu je malo lakše kad su ga dosta srdačno pozdravili iako se bojao njihovog prijezira, te se začudio kad je vidio kako se lijepo odnose prema njemu. Pitali su ga za kćerku i njezino zdravlje što mu je bilo jako drago.

Sudska je službenica izašla u hodnik i prozvala ih, te konstatirala da su se svi uredno odazvali. Najprije je ušao oštećeni Mijo koji je dao brzo iskaz sucu Luki R., kojega su zbog njegove oštrine i brzine donošenja presuda u Otočcu zvali „Britva“ jer sa njim nije bilo šale i Iva Pelikan se pomalo pribojavao ili velike kazne ili zatvora jer mu je bilo svejedno. Veliku kaznu nije mogao platiti, a ako ode u zatvor opet će ostati bez posla pa mu je doslovno bilo svejedno.

Poslije Mije ušao je Inspektor Grga, koji je dao iskaz kao svjedok, a potom i Krim. tehničar Pero, također kao svjedok, a naposljetku kad su njih dvojica završili, pozvao je sudac i Ivu Pelikana i sve njih u sudnicu.

Iva je nakon toga, od riječi do riječi potpuno priznao sve što mu se stavlja na teret, te se sudac spremao odmah i brzo donijeti presudu.

Na tren je zastao i iznenadio se kad je Inspektor Grga podigao ruku načas ga prekidajući dok je diktirao pisarici zapisnik. Nije volio da ga prekidaju, ali je ipak popustio i rekao Grgi da se izjasni što je trebao.

Inspektor Grga bez uvijanja ispriča da je u ovoj priči sve jasno i da uopće ne želi opravdavati postupak okrivljenog, ali ga osobno dugo godina poznaje kao uzornog i poštenog čovjeka.

Također je opisao da on ima jako tešku životnu situaciju i da su okolnosti bile takve da doslovno nije imao izlaza. Također je iznio da su on i oštećeni Mijo dugogodišnji prijatelji i Mijo im je upravo u hodniku rekao da je drugi dan uplatio 15 metara drva u cjepanicama i vozaču dao da mu se drva istrpaju u dvorištu, a da je znao prije za njegov problem to bi i prije napravio jer to Iva kao čovjek kojega godinama poznaje zaslužuje. Grga je pred suca položio uplatnicu koju mu je Mijo dao u hodniku dok su se dogovarali kako pomoći Ivi u ovom postupku.

Inspektor Grga je dalje nastavio da su se oni u hodniku dogovorili da zamole suca Luku sa koliko može ublaži kaznu Ivi zbog teških okolnosti koje ima u obitelji, a svaku kaznu i troškove postupka su se dogovorili da će njih trojica podijeliti jer Iva nema ionako otkuda platiti kaznu jer je sav novac dao za kupovinu invalidskih kolica za svoju kćer.

Iva Pelikan je otvorenih usta slušao što Inspektor Grga govori, a potom je pogledao u svojeg prijatelja Miju i suze su mu potekle niz lice jer je sad tek saznao tko je bio tajanstveni čovjek koji mu je poslao drva u dvorište i omogućio mu da se griju on i njegova obitelj.

Sudac Luka ih je sve redom pogledao u čudu, nije mogao svojim ušima vjerovati jer to u svojem radnom vijeku nije doživio.

Uze potom zraka pa to i naglas izreče: Gospodo moja , ja ovo još ne doživi, da policija i oštećeni u postupku žele manju kaznu koju oni žele platiti umjesto počinitelja. Kad ste se tako lijepo dogovorili presuđujem da je Ivica G. zvani Iva Pelikan, kriv za nezakonitu sječu šume u vlasništvu Mije K., koju je počinio …, te sudac detaljno opiše izvršenje kaznenog djela, a potom presudi da mu izriče sudsku opomenu i zbog olakotnih okolnosti, njegovog vrlo izraženog kajanja, nekažnjavanosti i zalaganja oštećenog i svjedoka, te njegovih teških materijalnih prilika u potpunosti ga oslobađa i troškova postupka.

Iva Pelikan se rasplaka kao kišna godina i ispriča se još jednom svima i zahvali se sucu na razumijevanju i blagosti, a Miji, Grgi i Peri na ljudskom i poštenom odnosu prema njemu, te polagano krene kući svojoj bolesnoj kćerki i supruzi Ani, kojoj će sada nasamo moći priznati sve što se desilo jer posljedica gotovo da nije ni bilo, a uz sve to će moći zadržati i posao.

Dok su se rastajali na parkiralištu Mijo K. je pogledao za njim i rekao, Bože dragi, kako je pravda i presuda brza za ovakve ljude koji u svojoj muci i životnoj teškoći posegnu za nečim lošim, a spora za neke koji su nažalost nedodirljivi. Da sam znao da je on u gaju ne bih ga ni prijavio.

Inspektor Grga i Krim. tehničar Pero popili su sa zadovoljstvom piće sa Mijom koji im je zahvalio jer su se zauzeli na sudu za njegovog prijatelja, a Inspektor Grga u sebi negdje duboko je bio više nego zadovoljan jer je upoznao dva starija čovjeka velikog srca, razumnog suca i konačno uspješno riješio Otočki slučaj Pelikan.

Napomena: Ova priča je fikcija, imena i likovi su izmišljeni, ali smješteni na postojeće lokalitete Gacke doline u postojećim vremenskim okvirima.

Nadam se da će se čitateljima svidjeti.

Goran Jurković